Volim te!
Zašto ove dvije riječi, koje svi želimo čuti, same nisu dovoljne?
Ove dvije riječi za koje kažu da otvaraju i najsloženije katance, probijaju najtvrđe zidove, premošćuju nepremostivo uzele su sebi pravo da se malo poigraju mojim sivim stanicama.
Nisu li ove riječi i njihovo značenje malo precijenjeni? Imaju li one u sebi i neki prizvuk praznine?
Veliki pjesnici, književnici, literate nadobudno naslove svoje pjesme ovim riječima ili ih natovare na pleća svojih likova i gle, odjednom nije dosta samo reći ili napisati jednostavno: Volim te.
Ne! Valjda i njima to zvuči prazno i onda se na dugo i na široko bace na pojašnjavanja, kovanja u zvijezde, prosipanja biserja, svitanja zore, zalaska sunca, treptaja uzbuđenog srca, drhtavih dodira…
Odjednom, tako moćna i magična riječ vapi za doradom, za pojašnjenjima, za dodacima.
A koliko je tek filmova snimljeno, koliko je režisera i glumaca potrošilo sebe u posvemašnjem trudu da nam kroz ove dvije riječi izmame uzdahe i suze?
Pitam se kako se i zašto pojavila ta nevjerojatna potreba pojašnjavanja nečega što je već u samoj osnovi potpuno jasno?
Volim te! Znači li to da se značaj ovih riječi može stupnjevati i mjeriti? Kako se to onda voli za dvjesto grama ili za tisuću kilograma, za pet milimetara ili dvije svjetlosne godine?
Ili je sama ljubav izgubila svoj smisao i značaj i pojašnjavanjem ovih riječi pokušavamo zavarati sebe, opravdati neke druge potrebe…
Post je objavljen 02.02.2007. u 20:57 sati.