On: klošar, grubijan, zvijer u ljudskom obliku, šaka brža od mozga…
Ona: princeza, dobra mamina kći, nježnost u izvornom obliku…
Kad to tako postoji, traje i nepromijenjeno nestane, priča bi jednostavno završila kao u bajci: živjeli su sretno do kraja života i nikada se nisu sreli.
Ali, vidite, sreli su se.
Ona nježna i krhka poput mladog drveta na vjetru, a on išaran ožiljcima iz borbi za postojanje i opstanak.
Ona nepromijenjena, obavijena aureolom ljubavi, blista i eksplodira blještavom srećom…
On pretvoren iz lava u janje, okupan ljubavlju postaje oličenje dobrote, iz postojanog buntovnika bez razloga postaje oličenje dobrote s razlogom…
Česta slika zar ne? I opet: živjeli su zajedno, sretno i zaljubljeno do kraja života…
Psihologija kaže da je karakter kategorija ljudskog ponašanja koja se formira od treće – četvrte do dvadeset i neke godine, te da je nakon toga nepromjenljiv i vrlo postojan.
Sad se ja pitam: je li ljubav tako snažna da može i ovu, skoro, nepromjenljivu kategoriju podrediti sebi? I kako to da su mi poznati slučajevi da se muškarac mijenja iz zvijeri u janje (iz žabe u princa u bajkama), a nije mi poznat obratan slučaj?
Čini se da su pripadnice ženskog spola ne samo složenija bića već i bića s čvršćim, jačim i sugestivnijim karakterom. Kako i zašto muški karakter nema tu postojanost?
Znam, znam… Žene su fizički složenije, bolje vide u magli, otpornije na stres, opreznije, bolji vozači (ili barem sigurniji)…Zašto onda ne vladaju svijetom?
Ili…? Vladaju… samo nas drže u iluziji … ?
Post je objavljen 16.02.2007. u 19:56 sati.