| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Opis bloga
More, nebo, ptice, ribe, masline i vino
Alkion - grčki alkyon
1. mitološka morska ptica (zimorod, ledarica, gnjurac) smatra se da proriče sreću.
2. zvijezda u sazviježđu Bika, najsjajnija u grupi Plejade (Vlašići).
3. kći Eolova, žena Keiksova, od žalosti za nastradalim mužem bacila se u more, a bogovi su ih oboje pretvorili u ptice
4. prvi istraživački brod čuvenog pomorskog istraživača Jacquesa Cousteaua
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Alternativa
Ima neka tajna veza
helix-bubimir
košuta-Peti element?
Fanny-domaćica
JJ-svega pomalo
mladen-nježni Orlando
Rilady - s(t)jenovite misli
uspomena-samo misli
Zeleni čajek-(o)čajanke
Gaya-Dottoressa
bigg-priče
Tril-veselo
ely-jutarnja kava
k(v)adar-slika dobro
vunenica-Sunce je njeno
Borut-Izrael
izgubljena-potraga
Big blue-duboko plavo
gustirna-Nelini visovi
Čiovka-Trogir u srcu
Pero u šaci-razmišljanja
Sve što stoji u daljini svima nam se malo čini,
samo nam se naša sreća u daljini čini veća.
Ljubav i mašta čine svašta
Svatko može da poleti,
samo treba da se sjeti.
 Čitam post koji je napisala RiLady i u moje male sive stanice bez najave uđe ova priča: Poplava. Mujo čamcem skuplja susjede i odvozi ih na sigurno. Između ostalih dođe i do Hase. «Hajde, bolan, Haso.» «Neka, Mujo, ja vjerujem u svemogućeg Alaha. Alah će me spasiti.» Udavi se tako Haso, dođe pred Alaha i pita ga: «Znaš da sam vjernik, da te cijenim i poštujem, znaš da ti se klanjam i molim svakodnevno?» «Znam, bolan Haso.» «A, što me onda ne spasi?» «Haso, moj dragi, ja sam ti posl'o čamac, što nisi uš'o u njega?» Lijepi vic ili šala? Je li smiješno? Da je priča ovdje završila, ja bih se od srca nasmijao i za par minuta je zaboravio. Ali! Moje male sive stanice su ovu pričicu shvatile samo kao lagani uvod u niz pitanja kojima je jedini cilj da mi pokvare radost trenutka. Pitanje koje mi se odmah poput britkog, tek naoštrenog mesarskog noža, urezalo u misli: prepoznajemo li uvijek pruženu nam ruku ljubavi, prijateljstva, dobrote i prihvatimo li je u svakoj ponuđenoj situaciji? Ili: koliko prilika smo propustili u trenucima neodlučnosti, a bilo je dovoljno samo progovoriti, reći samo jednu riječ, napraviti samo jedan korak koji nam omogućuje i naizgled nemoguće? Što je to što nam usmjeri ruku prema TOJ knjizi na polici? Bog nas je, kažu, stvorio na svoju sliku i priliku, ali nam je dao slobodnu volju izbora ponašanja pa i samog vjerovanja. Bi li sve jednostavnije i ljepše teklo kada bi Netko mogao za nas i u naše ime odlučiti? Možda bi sve lakše bilo da smo skloni vjerovanju u sudbinu? Potreba izbora, određenja sebe i svojih postupaka seli u sferu prepuštanja jer ionako je sve to negdje zapisano, djelovali mi ili ne. Činim li ja sve da moj život bude bolji, ispunjeniji, da budem sretan, zadovoljan sobom i svime što me okružuje. Koliko pruženih prilika nisam možda ni uočio, a koliko sam ih, već uočenih, propustio jer ih jednostavno nisam prepoznao? A onda se pitam zašto me glava povremeno zna boljeti kao da će svakog trena eksplodirati! |