Marketing
Utapanje
Čitam post koji je napisala RiLady i u moje male sive stanice bez najave uđe ova priča:
Poplava. Mujo čamcem skuplja susjede i odvozi ih na sigurno. Između ostalih dođe i do Hase. «Hajde, bolan, Haso.»
«Neka, Mujo, ja vjerujem u svemogućeg Alaha. Alah će me spasiti.»
Udavi se tako Haso, dođe pred Alaha i pita ga: «Znaš da sam vjernik, da te cijenim i poštujem, znaš da ti se klanjam i molim svakodnevno?»
«Znam, bolan Haso.»
«A, što me onda ne spasi?»
«Haso, moj dragi, ja sam ti posl'o čamac, što nisi uš'o u njega?»
Lijepi vic ili šala? Je li smiješno? Da je priča ovdje završila, ja bih se od srca nasmijao i za par minuta je zaboravio. Ali! Moje male sive stanice su ovu pričicu shvatile samo kao lagani uvod u niz pitanja kojima je jedini cilj da mi pokvare radost trenutka.
Pitanje koje mi se odmah poput britkog, tek naoštrenog mesarskog noža, urezalo u misli: prepoznajemo li uvijek pruženu nam ruku ljubavi, prijateljstva, dobrote i prihvatimo li je u svakoj ponuđenoj situaciji?
Ili: koliko prilika smo propustili u trenucima neodlučnosti, a bilo je dovoljno samo progovoriti, reći samo jednu riječ, napraviti samo jedan korak koji nam omogućuje i naizgled nemoguće? Što je to što nam usmjeri ruku prema TOJ knjizi na polici?
Bog nas je, kažu, stvorio na svoju sliku i priliku, ali nam je dao slobodnu volju izbora ponašanja pa i samog vjerovanja. Bi li sve jednostavnije i ljepše teklo kada bi Netko mogao za nas i u naše ime odlučiti?
Možda bi sve lakše bilo da smo skloni vjerovanju u sudbinu? Potreba izbora, određenja sebe i svojih postupaka seli u sferu prepuštanja jer ionako je sve to negdje zapisano, djelovali mi ili ne.
Činim li ja sve da moj život bude bolji, ispunjeniji, da budem sretan, zadovoljan sobom i svime što me okružuje.
Koliko pruženih prilika nisam možda ni uočio, a koliko sam ih, već uočenih, propustio jer ih jednostavno nisam prepoznao?
A onda se pitam zašto me glava povremeno zna boljeti kao da će svakog trena eksplodirati!
Post je objavljen 26.01.2006. u 16:55 sati.