15.03.2010., ponedjeljak
Od Indije, via Zenica, pa Casablanca
Od Indije, via Zenica, pa Casablanca
ponedjeljak , 15.03.2010.|
Pak enigma, pak zbunjenost, pak neznanje. Ne volim taj osjećaj,...... ko da sam iz Osjeka. Gledam jučer neki film o indijancima i sjetim se onog filma,  "Gandhi", pa one debele, em debele, em crne ko čokolada. Vele, zvređal ju neki tam, ma neeeee, trebal je pisati o tebi ko da si Severina. Ah da, "Precious".  I sad ti anonimci. Ma moš ti biti neznam kaki glumac, ali, ak si anonimus, to je to, jedan film i byby. Eto, i taj Gandhi, snimil jedan, kak, tak, film i nema ga. Nestal! Nigdo ga više ni ne spominje. Tak bu i s ovom čokoladnom buftlom. Dobiš Oscara i to je to,............... tvojih 15 min. slave, one Warholovske.  Ahhh, ta filmska industrija. Eno ga tamo, njiha, Srba, onog Emira Kusturice, onoga kaj nas nemre smisliti. Nama se tu po Dubrovnikima i Istrama, prešetavaju sva Hollywoodska kurta i murta, a mi niš. Ufatili se oni onoga Džonija Deepa, pa ga goste, pa mu spomenik dižu, pa ga srpski Josipović primi u audijenciju. Eto ti promidžbe, a turizam, sam kaj ne dojde. A imali smo svjih likova, koliko oćeš. Sjednem na tramvaj, krenem ka Zvonimirovoj, na Burzu, onak poslom, ne'š ti posla, a i kaj bu mi ga Burza našla, dođem do Trga Žrtava, gledam paviljon, sjetim se minareta (e da me jebeš, neznam množinu),  pa ovih naših što ih miniraše, pa "hrvatskog cvijeća", pa da je skoro to bil i Trg FT (nije ni Fitzđerald, a ni Tito). Baš sam se pital, onak hipotetski, da ovi naši ponovo banu iz šume na drum, trg, taj, kojim se vozam, jel bi ponovo nekaj minirali, s obzirom na "centralu vodećih" i jel bi pri tom, morala zgrada biti prazna, ili dupke puna. I onda se sjetim dva lika, ne filmsaka, ne stranjska, naši, likovi sa nofci, naših "cvijetića", ne Antinih, već Titovih.   Arif Heralić, radnik zeničke željezare, otac 11-tero djece, od kojih je samo sedmero, preživjelo tu tužnu sudbinu romske djece, udarnik, invalid rada, penzioniran, umro u siromaštvu. 17. lipnja 1971. Taj lik ljudi brkaju sa likom Alije Sirotanovića. Eto nama našeg Alije. On je na većoj novčanici i on je rudar, budala i uvlakač.  Porijeklom iz Breze, kod Sarajeva. Došo Tito jedan dan, tamo u rudnik: "Zdravo drugovi! Đe's ba Alija, šta ima, kako si?" "Ma nikako druže predsijedniče." "Pa šta je?" "Treba mi veća lopata." Čuj uvlakača, sam mu žnjire vire vani. Tu budaletinu bi danas, svaki normalni radnik, tak skoksal i opalil mu vritanjak. Kak je on nabijal norme ostalima, ko da je na radnoj akciji, pa ajde, samo mjesec dana, a ne 40 godina. A sigurno je dobro krkao, treba tu energije i kalorija. Sve je to od krmetine valjda bilo. Ccccccccccccc I onda se sjetim "Casablanca" filma i Humphrey Bogart i Ingrid Bergman.   Lijepa je Casablanca, bijah tamo mjesec dana, poslom.  Sve sam obišao, ali ni na kraj pameti mi nije palo, da idem tražiti Bogartov "Rick's Café Américain", jer, koliki god sam tuljan, znam da je to bilo u hollywoodskom studiju. No, ima ih, koji su i tražili, zar ne Željkec, hahahahaha. Tuljan jedan. "Eto, započesmo s filmom i bucmastom crnkom, pa da i završimo sa crncima. "Sam, sviraj onu našu, il' buš trešće bral, a ti dete donesi litru i vodu." |
