ALEN ALISPAHIĆ
15.09.2021., srijeda
My way
|
I tražim, put kojim se ide, glat, kao u Hamide. I put sveopšte solarizacije koju pale ruke Lucije. I da tako stignem u nove osvite sveta koje budi Sabaheta. I koračam vitak kao vita Jela, ozarenog čela. I bude mi samo dana bela što ono donosi nam Izabela. I na kraju, na kraju svoga puta, kad se sumira MY WAY i kad siđem sa bine kao sa Sabine, i bude duši prosto, i kažem sebi: Ale, hej, ali frankly, nemaš tu šta da snatraš ili sinatraš - Al, sve si DID IT rahat kao ispod vela što bejaše rahat Rahela... I tražim, put kojim se ide, glat, kao u Hamide... Na tvojoj strani To će ostati na tvojoj strani. Na mojoj strani, daleko, od tvoje stranputice, nije pogled u stranu. To zauvijek će ostati, pa izgleda, tvoje mišljenje. Moje mišljenje nema mnogo veze s tim. Mišljenja sam, a ponešto od toga i ovdje koristim priliku izložiti, kako se pitamo je li sporno neosporno. Neosporno je, svakako, znači kako nas takve, dakle, zapitanosti mogu nagnati na daljnju mogućnost čiste spoznaje. I to u što vjeruješ, kao i ja koji vjerujem da to u što vjeruješ u sve naše nade, ne oskrnavi pritom ljubav koja je, ja mislim, jednako ako ne i važnija. To će zauvijek ostati, čini se, samo jedno od mišljenja. Oznake: Književnost, literatura, lektira, lira, lirika, poetika |
