I tražim,
put kojim se ide, glat, kao u Hamide.
I put sveopšte solarizacije koju pale ruke
Lucije.
I da tako stignem u nove osvite sveta koje budi Sabaheta.
I koračam vitak kao vita Jela, ozarenog čela. I bude mi samo dana bela
što ono donosi nam Izabela.
I na kraju, na kraju svoga puta, kad se sumira
MY WAY
i kad siđem sa bine kao sa Sabine, i bude duši prosto,
i kažem sebi: Ale, hej, ali frankly, nemaš tu šta da
snatraš ili sinatraš - Al, sve si DID IT rahat kao ispod vela što bejaše rahat Rahela...
I tražim,
put kojim se ide, glat, kao u Hamide...
Na tvojoj strani
To će ostati na tvojoj strani.
Na mojoj strani, daleko, od tvoje stranputice, nije
pogled u stranu.
To zauvijek će ostati, pa izgleda, tvoje mišljenje.
Moje mišljenje nema mnogo veze s tim.
Mišljenja sam, a ponešto od toga i ovdje koristim
priliku izložiti, kako se pitamo je li sporno neosporno.
Neosporno je, svakako, znači kako nas takve, dakle,
zapitanosti mogu nagnati na daljnju mogućnost
čiste spoznaje.
I to u što vjeruješ, kao i ja koji vjerujem da to
u što vjeruješ u sve naše nade, ne oskrnavi pritom
ljubav koja je, ja mislim, jednako ako ne i važnija.
To će zauvijek ostati, čini se, samo jedno od mišljenja.
Post je objavljen 15.09.2021. u 05:34 sati.