ALEN ALISPAHIĆ
11.09.2021., subota
Dogma
|
San Sinoć sam sanjao tesan klanac. Sanjao sam kako me je zatrpalo kamenje. Prenuvši se u prirodnom strahu i znoju oslušnuo sam noć - nikog nisam čuo da zbog mene vrišći. Osedelo Sunce u Mesec Ona žuta izlučevina savesti u ušima zatrpala mi sluh. Prerastaju me nokti i dlake krivice. Misao zjapi dograđena u svome mauzoleju ruševina. Osedelo Sunce u Mesec nad tim ruševinama, s neba je pao zlatni plašt dana. I ispod tog zlatnoga plašta zlatna put dana, naborala se, rascvetavaju se njeni crni podlivi, a to je noć konačno svime ovladala. Dogma Sad je korak jednoličan, prekoračuje zaljepljene žvake - pale oblake. Prekoračuje ličnu historiju, sve fleke svjetske historije kao da će na travnjak najljepšeg vrta, ali će u baru. I to kad bara se nakupi kad kiše razliju fildžan svoje čemeruše neba. Nisam nepovjerljiv prema vedrinama kiše, plavetnilu kiše i raznoraznim raznobojnostima plavetnila venila krošnji listompadanih. Vjerujem da estetika ima svoj smisao da nije isprazni dekor da bi pizdio tek onako na scenografiju. Možda nisi ni motivisan da osuziš možda si samo jesenje inertan. Možda si i nesvesno pod uticajem populizma sveopće nametnute lirske demagogije i dogme pjesmiciranja. Možda samo treba dovršiti za danas cilj hodanja-vodanja. Vodanja-hodanja svoje face. Oznake: Književnost, literatura, lirika, lira, lektira, poetika |
