San
Sinoć sam sanjao tesan klanac.
Sanjao sam kako me je zatrpalo
kamenje.
Prenuvši se u prirodnom strahu i znoju
oslušnuo sam noć - nikog nisam
čuo
da zbog mene vrišći.
Osedelo Sunce u Mesec
Ona žuta izlučevina savesti u ušima zatrpala mi sluh.
Prerastaju me nokti i dlake krivice.
Misao zjapi dograđena u svome mauzoleju ruševina.
Osedelo Sunce u Mesec nad tim ruševinama, s neba je pao
zlatni plašt dana.
I ispod tog zlatnoga plašta zlatna put dana, naborala se,
rascvetavaju se njeni crni podlivi,
a to je noć konačno svime ovladala.
Dogma
Sad je korak jednoličan, prekoračuje zaljepljene žvake - pale oblake.
Prekoračuje ličnu historiju, sve fleke svjetske historije kao da će na
travnjak najljepšeg vrta, ali će u baru. I to kad bara se nakupi
kad kiše
razliju fildžan svoje čemeruše neba.
Nisam nepovjerljiv prema vedrinama kiše, plavetnilu kiše i raznoraznim raznobojnostima plavetnila venila krošnji listompadanih.
Vjerujem da estetika ima svoj smisao da nije isprazni dekor
da bi pizdio tek onako na scenografiju.
Možda nisi ni motivisan da osuziš možda si samo jesenje
inertan. Možda si i nesvesno pod uticajem populizma
sveopće nametnute lirske
demagogije i dogme
pjesmiciranja.
Možda samo treba dovršiti za danas cilj hodanja-vodanja.
Vodanja-hodanja svoje face.
Post je objavljen 11.09.2021. u 10:52 sati.