agregat_st
11.05.2007., petak
ŠTA TI JE ŽIVOT
|
Komarac Joško napuštao je taj dan svoje obitavalište. Poljubio je svojeg sinčića, nagnuo se nad kinderbet i nježno pogladio svoju kćerkicu, te onda strastveno poljubio svoju mladu ženicu. Krenuo je na posao. Dan je bio predivan, sunce je sjalo, te je Joško udisao punim plućima svjež zrak i miris prirode kroz koji ga je cesta vodila. Takve stvari su taman ono što je potrebno da se započne radni dan. Joško se osjećao odlično. Bio je naspavan i dobre volje. Osjećao se jak poput bika. Ali vjetrobransko staklo bilo je jače. Gledao sam ga dok mu je čitav život prolazio kroz oči, od rađanja, preko prvog uboda čovjeka, preko prvog uboda u ženu, tamo u teenagerskoj dobi, sve do nepredviđenog i naglog slijepljenog kraja. Da li mu djeca znaju sisat krv? Od čega je napravljen da ga moji brisači teško skidaju? Bio je žilav. Kakav komarac. |
- 01:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Svibanj 2007 (1) Travanj 2007 (1) Ožujak 2007 (1) Veljača 2007 (6) Siječanj 2007 (4) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
mjuza, život, izlasci, familija, posal,kolege, pasi, macke, tvorovi......sve to citajte u promisljanima jednog splice
POEZIJA BY: TORCA_GIRL
PREMA USTIMA VIJETRA Posvuda oko sebe vidim tvoju modrinu i tvoje ruke od prozirnog kamena kako vješto bacaju sidra, otpalo lišće i drhtave strijele prema ustima vjetra. Na pješčanim plažama tvojih veselih očiju postoji jedno prostrano mjesto na kojem se zrcali svjetlost zemlje kroz krikove galebova spavača. U ovom času mislim na tebe i Nerudin rupičasti koralj potopljena vremena. Iz jasnog izvora u duboku sjenu neprimjetno se život prelijeva. USPOMENE Možda se sjećaš mene. U tihom zelenilu njiva. U mirisu sanjivih trava. U pjesmi plavičastih vinograda. U sakrivenoj žudnji rijeke. Možda me snivaš. S bijelim cvijetom u kosi. Možda ti mjesečina večeras šapuće. Na srebrnom zastoru mora. I na uzglavlju sjaje rasute zvijezde. Možda se sjećaš mene. I šutiš kad naviru uspomene. PRETHODNICA TUGE Nešto se zauvijek odlomilo iz tvoga osmijeha. kao prethodnica nadolazeće tuge, kao suha grančica usamljenog oraha, trag požutjelog lišća na ulici. nešto se zauvijek odlomilo iz tvoga srca. onoga trenutka kad si otrgnuo tek procvale ruže u mojim očima. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||