Samo čujem mamin glas u glavi koji govori da se ne zabrinjavam oko tih problema,to su problemi starijih.
Ali katkad i ti stariji,veliki,trebaju pomoć nas malih...
Nekad znamo riješiti probleme koji se njima čine nerješivim.
Smeta mi što tako lako odustaju od svega,misle da će se sve riješiti samo od sebe,ali neće.
Ništa se ne riješava samo,ništa se ne zaboravlja s vremenom,sve uvijek ostane urezano u sjećanja i u srce.Ali na to ˝veliki˝ zaboravljaju...
Zaboravljaju i na nas male..Zaboravljaju da imamo i mi razum i znamo dati podršku i razumijevanje...Ali tako je to...

I sad,kao,sve je bolje.Ali opet će se sve zaokrenuti,kad se budemo najmanje nadali...Možda se sjećate,možda i ne,kad sam u jedno postu napisala kako mi ovaj Božić neće bit pun veselja i sreće,ali razmišljala sam o tome.
I shvatila sam da ako želim da ovaj Božić bude pravi Božić trebam se potruditi oko toga.I hoću.Ništa ne obećajem,ali potrudit ću se.Potrudite se i vi.
Ja neću biti kao veliki,neću misliti da će se sve riješiti samo od sebe,
preuzet ću stvar u svoje ruke.

Znam da nemam razloga za zabrinjavanje(bar se nadam),ali uvijek se bojim da ću te izgubiti.Ne znam zašto,ali uvijek se tako osjećam,i kad mi kažeš da me voliš,ja ti ne vjerujem...Bojim se...Ne bojim se ostati sama,bojim se izgubiti te...

Po vašim komentarima izgleda da vas svaki moj post skoro rasplače,pa sam se odlučila suzdržat bar ovaj post da ne bude tužan...
Iako želim pisati tužno jer mi se srce tako osjeća.A dušu skroro ni ne osjećam.