Afrine mudrolije
četvrtak, 26.05.2016.
Vraćanje bivših & privid ogromnog izbora
Koliko puta vam se desilo da vam se opet javio neki bivši??? Jeste li se vi ikad javili svojoj bivšoj ljubavi??? Da li je to bilo čisto prijateljski ( obično prijateljstvo ) ili javljanje zbog seksa ili nije osoba ništa zanimljivog našla u roku od zadnjeg prekida pa do javljanja???
Vjerujete li uopće u ponovne početke s bivšom ljubavi??? Evo nekih primjera. Te koje ću sad opisivati nisu osobni, a kasnije ću se osvrnuti na jedan svoj takav primjer. Dakle, priča ide ovako. X. je bila fuck frendica Y neke 2 godine kad ju je dotični odlučio pitati za službenu vezu i cura je pristala. Budući da nisam cura u priči i ne znam kakvog je tu sve bilo natezanja neću o stvarima koje su se desile u roku te dvije godine nego ću vas pitati...Biste li pristali nakon kaj ste bili 2 godine u neslužbenoj vezi s nekom osobom pristali na službenu vezu s tom osobom??? Ne biste li se osjećali razočarano - prije svega??? Razočarano jer vas osoba tek nakon 2 godine pita za službenu vezu??? Zašto je taj dečko uopće mislio da će naći nešto bolje u roku te dvije godine??? Iskreno, mislim da ne bih pristala. Prije svega bila bih razočarana. Čak ni ne ljuta, ni bijesna, već razočarana. Dubinski razočarana. Kaže mi dečko s kojima sam zadnji put bila na dejtu da mu ipak treba nekog vremena da odluči biti s nekog curom u vezi budući da mu prethodne veze koje su bile službene otpočetka nisu uspjele. Ok, mogu to djelomice shvatiti kad je osoba razočarana bivšim tak da odluči polako u nove veze i ne se odmah vezati... No... Baš 2 godine čekanje??? Mogu shvatiti 3, 4 mjeseca, maksimalno 6 mjeseci... Ali više od toga mi nema smisla. Ako ta osoba ne misli da si ti osoba za nju u roku od nekoliko mjeseci...
Evo i drugog primjera, također neosobnog. Z je imala prvog dečka, pa su prekinuli, ona imala druge dečke, on druge cure da bi se ponovno našli nakon nekoliko godina i sad su u braku i imaju dvoje djece. Ne znam... Jednostavno ne vjerujem u to. Ne vjerujem u ništa kaj nije otpočetka išlo glatko. Naravno da nisi ista osoba u teen godinama kad imaš prvog dečka / prvu curu, ali mislim da se tu najčešće previše toga desi da bi moglo biti isto. Po meni, ne vjerujem da tu ima više ikakvog povjerenja. I smiješno je kad ljudi misle da imaju gro izbora, a eto... Ispada da nemaju. Većina ima ono kaj MOŽE imati, a ne ono kaj HOĆE. A MOŽE & HOĆE su totalno drukčije stvari.
Kaj se tiče osobnog primjera... Neću opisivati kako je priča počela, već samo kraj. Kažu da se ljudi uvijek, uvijek sjećaju kakav je to kraj bio. Pogotovo ako je to bio onaj filmski kraj... Znate, kad je i publika bila prisutna.... E pa takav je to kraj bio. Baš ono filmski. Ružno filmski. Toliko me boljelo da čak ni nisam mogla mu nešto opsovati ni rasplakati se ni išta progovoriti. Samo mi je knedla u grlu cijelo vrijeme bila. Rasplakala sam se tek kad sam došla doma. Bilo je to u lipnju 2014. Zadnje mailove sam mu poslala u rujnu 2014. Pisala sam kako jedva čekam kad ću mu se nasmijati sljedeći put kad se vidimo. Vidjela sam ga u veljači 2015., no on mene tad nije primjetio. U lipnju 2015. su nam se pogledi sreli. Nakon skoro godine dana od onog filmskog kraja. Znate kad vidite tugu i razočaranje u očima. Nisam mu nikakvu poruku ni mail poslala. Sljedeći put smo nabasali jedno na drugo u rujnu 2015. Tj. on je došao k meni kad je vidio da se nešto hihotam s nekim dečkima. I tad sam mu se toliko nasmijala i ismijala ga. Dobila sam "zadovoljštinu". Dobio je dva kraća maila i to je to. Otad smo se dvaput vidjeli i opet nikakav mail nije dobio, ni poruku. Samo pogled....Znae onaj pogled kd kojeg se vidi neki osjećaj.. Nešto.. Onaj pogled kojeg upućujete samo nekome do kome vam je bilo nekad stalo.. Ne znam da li je to sad više razočaranje ili žaljenje... No... Uvijek ću se sjećati tog filmskog kraja. Možda je 2 minute trajao taj kraj, no to je nešto preko čega ne vjerujem da mogu preći. Da li sam ravnodušna prema njemu??? Nisam, no nisam ziher da li bih tu priču ikad više nastavila. Nema tu apsolutnog povjerenja, a sumnjam da ga može imati uopće ikakvog. Da li sam našla boljeg pa zato ne želim nastaviti tu priču??? Jednog nakon toga, ali je i s njim ionako završilo.... Doduše, ne filmski ružno. Ali je i to završilo. E pa sad... Ukoliko nisam ni ja sama našla boljeg nakon 2 godine ( ok jednog - ako računamo tog jednog nakon njega ).. A bila sam na dejtovima... Koliko nam je zapravo ogromni izbor samo prividan???
Jasno da biste mogli naći nešto bolje s godinama... No, zašto su ljudi toliko uvjereni da će naći bolje??? Zašto ne misle da bi mogli naći i gore???
Pozdrav,
Afro
