utorak, 29.04.2008.

Wake up.

Svi misle da je onom drugom uvijek bolje nego nama i da je nama najgore. Ona to nikada nije mislila. O tome nije ni razmisljala. Odmalena se borila s razlicitim bolestima u svojoj porodici, polako gledala kako gubi sve.

Nekoliko godina kasnije vec je bila odrasla, i pocela zaboravljati tu svoju tamnu, ali ne tako davnu proslost. No onda se sve pocelo ponavljati. Jedne hladne noci izgubila je najboljeg prijatelja. Tu je njezin zivot poceo propadati, pocela se gasiti. Ni njezino srce nije izdrzalo… Vec je otprije imala manu, a sada je ta mana sama od sebe pocela rasti, siriti se, a njoj je bilo sve gore svakim danom.

Ispocetka i nije bilo tako strasno. Zivjela je… i upoznala jednu osobu. Iako nikad nisu bili zajedno, a nikad ni nece, on je bio jedina osoba kraj koje se osjecala sigurnom. Onaj kraj kojeg se ne bojis, onaj koji zna kada ti nije dobro. Onaj koji je bio uz nju kada je plakala zbog njega. A on to nije shvatio. Nije mu rekla.

Tako su prolazili dani i mjeseci. U njoj su se mijesali razliciti osjecaji. Ponekad se smijala sama od sebe, a nekad bi danima bila u suzama. Odlasci na groblje postali su mucni, kako je vrijeme prolazilo njoj je bilo sve gore. Vec je nekoliko puta bila u skoro predinfarktnom stanju. Nitko ne zna kako je njoj, jer nikome nije rekla. Jer svi imaju svojih problema, ne trebaju im i njezini…

Pronasla je utjehu u svojoj glazbi i svojoj tisini. Za nju je zivot samo san na putu do smrti. Postoje neke stvari neprevodive u rijeci. Ona ne moze izreci svoje osjecaje, jer su prejaki. Mozda ce jednom doci vrijeme kada ce sve doci na svoje mjesto, a dotada, njoj ce se proslost iznova ponavljati i ponovo ce gubiti osobe koje voli…

subota, 26.04.2008.

Moja Zena.

Ona je moja zena. Super Zena.

Ne znam sta bih bez nje, u trenutku kada mi je neko, bilo ko trebao najvise pojavila se ona.

Sada zauzima veliki dio mog srca.

Nadam se da ce jednog dana shvatiti koliko je volim. Zenska je posebna, i jebes sve ostale ove cance, koje samo znaju dobro tracati.

Zeno, volim te vise od kikirikija, vise od srca koje je boje kao i paradajz, i koje smrdi kao kiseli kupus.
Znam da se nisam raspisala bas puno sada.

Ali u ove tjesne redove ne moze da stane ono sto ja osjecam prema tom predivnom bicu.

Zeno <333 najvise.

Nemoj se sekirati za ono, secer ce mi opasti :D

=******

petak, 25.04.2008.

Izgubljene rijeci

Noc opisana vjetrom, obojena je bojom dana,
boje lijepe se za platno, noc je slika takozvana,
u jednoj ruci mi je pero, u meni kapi cudnog stanja,
tijelo postalo je rob hladnoce starog paravana,
jedna svijeca I to sama, pjeva zadnje treptaje,
dok joj vjetar sklapa oci,sva ta magija sad prestaje,
srce u meni nestaje, sad to djeluje stvarno,
ceka da mi uzmes ruku I da zapleses samnom,
da otpleses valcer, kao snijeg prosle zime,
a rijeci ove pjesme, kriju samo tvoje ime.

Nekad kriju me roletne, al me opet feeling sretne,
pa nocima listam slike I gledam osmjehe sretne,
svjestan da sanjam, jer moj zivot nema propis,
moje usne I dan danas nose, samo tvoj potpis,
dodiri neba kad ronim u tugu, a on mi treba,
srce maleno ko atom, ali nezasiceno svega,
sve sto vodi od tebe, hladno bude kao greben,
da se opet rodim, opet bi mjenjala srecu za tebe,
mozda zato sto ne znam, kako kroz zivot gazat,
ili sto mi niko nikad nije imao vremena pokazat

Veceras pjesmom umirem i jos samo se pitam,
koliko covjekovih snova stane medju cetiri zida,
koliko vila I heroja iz djetinstva da zrtvujem,
prodat cu sjecanja pa svojim zeljama trgujem.
poklanjam ti sve sto imam ,ne zelim da prodam,
oprosti sto ti srce ne spakovah u kakav celofan,
jel jos na sigurno igras, pa svoje srce das,
samo ako kakvu kopiju kod sebe jos imas,
uspomene srce jasu, drobe sliku nasu,
a tvoj miris osjetim kad usnu rasjecem na casu.

I sada sve moram poceti ispocetka... kao i uvijek.
Ne ocekujem da razumijete ovaj post. Ali ipak hvala sto vam se dalo citati.

ponedjeljak, 21.04.2008.

Smile (:

Osmijeh je poput zareza u recenici, potreban u svakoj slozenoj, odmori nas dok citamo misao, da nam onu milisekundu motiva da procitamo do kraja ili pak predpostavimo o cemu se radi. Pokloniti nekom iskren osmijeh je kao i dati mu potpunu potporu, nadu da je upravu, da ga podrzavamo i da smo bas mi tu uz njega. Najbolje i najskuplje stvari u zivotu su nam besplatne, a do njih dolazimo i mozemo doci samo na fer nacin.
Zapisah u teku nekako brzo, a mrzim brzati u razmisljanju. Dok jednom rukom gradim hram svoje srece, drugom ga rusim, ne zato sto zelim... vec zato sto se ne kontrolisem. Nisam nespretna u gradnji, vec sam nezrela i neiskusna.. Kazu da i slovo "I" citav zivot mozes pisati na drugaciji nacin. Zavezala sam se lancima volje a nadrogirana idejom o boljitku, gledam ovaj svijet oko sebe i jecam.. Moze li mi neko posuditi suze da zaplacem? .... Svoje izgubih negdje.

Rado dobrim djelom kupim tudji osmijeh, al' danas se ljudi vise ne smiju, a ni ja ne radim bas dobra djela.. Osmjehni se ti, bar jednom za mene...

nedjelja, 20.04.2008.

Eyes.

Sve oko nje bilo je vise-manje sivo. Sivocu je razbijala bjelina posteljine i nekoliko crvenih ruza koje su mamile u sredistu sobe. Prisla im je i ostala omamljena njihovim slatkim mirisom. Bile su sjajne i boja im se jos vise isticala u sivilu u kojem se zatekla.

Pazljivo je iz kristalne vaze izvukla jednu i prinijela licu. Barsunastu mekocu njezinih latica natopila je suza. Pogled je skrenula na svoju ruku kojom je drzala ruzu i vidjela nekoliko kapi krvi koje su blistale na njezinom prstu. Vratila je ruzu u vazu, a prst stavila u usta kako krv ne bi zaprljala sobu u kojoj se nasla.

Krenula je prema masivnim vratima, a jedini zvuk koji ju je pratio bilo je suskanje njezine spavacice. Objema rukama obuhvatila je kvake i nasla se u plesnoj dvorani. Usla je u sobu i zagledala se u oslikani strop. Promatrala je sklad boja koje su tvorile sliku tako zivu da je imala osjecaj kao da ce svaki cas ti ljudi zaplesati. Krenula je natraske i zabila se u zid. Tu su maloprije bila vrata.

Obisla je cijelu sobu, ali nije bilo vrata. Zidovi su bili oblozeni bijelim drvenim oblogama, a pod je krasio crveni mahagonij. Dosla je do sredine dvorane i sjela na pod. Zbunjenost u njoj je rasla. Legla je na ledja i usmjerila pogled prema slici. Gledala je mlada lica koja s osmijehom prate zvuk glazbe, starije gospodje koje sjedeci izazivaju postovanje.

Gledajuci sliku izgubila se u mislima. Zacula je prekrasnu glazbu, smijuljenje, suskanje haljina. Otvorila je oci i ustuknula. Cijela dvorana je bila prepuna ljudi koji plesu, sjede, razgovaraju, a ona je stajala sa strane u haljini koja joj je izmamila uzdah. Prisao joj je mladic kojega je bila zapazila na slici i laganim naklonom zamolio za ples. Ne shvacajuci svoje postupke, uzvratila je naklonom i pruzila mu ruku. Njezina rukavica spojila se s njegovom i uskoro su se stopili u masi ucenih koraka. U njegovim rukama je lebdjela i osjećala se zasticeno.




Nakon nekog vremena plesuci ju je odveo do balkona. Svjez zrak joj je godio, iako nije znala odakle se stvorio balkon. On cijelu vecer nije progovorio ni rijeci nego je gledao u njezine oci. Pažnju joj je odvratio cvrkut ptica i pogled je usmjerila na auto koji je dolazio putem. Bio je vedar dan pa se obradovala i potrcala van. Zagrlila je gospodju koja je upravo izlazila iz automobila. Bila je u haljini s crnim sesirom i prekorila ju je pogledom. Ona se samo odmaknula i pomogla vozacu da uzme kovcege.

Nebo se odjednom naoblacilo i započela je kisa. Pogledala se. Stajala je u trapericama i svojoj najdražoj majci na asfaltiranom puteljku. Znala je gdje je. Nekoliko metara odavde nalazilo se groblje. Skrenula je za zavoj i ugledala povorku. U njoj su, svi odjeveni u crno, hodali ljudi koje je voljela, s kojima je plakala, za kojima je ceznula. Pratila ih je do jednog groba. Na krizu koji je bio utaknut u zemlju nalazila se njezina fotografija. Pala je na koljena i zaplakala. Slusala je iskrene rijeci koje su dolazile iz srca, pracene suzama, a trebale su opisati zalost za njom. Vrijeme se stopilo i ni sama nije znala koliko dugo je sjedila tamo, na praznom grobu, kada je pokraj sebe zapazila dnevnik. Dnevnik na cijim je koznim koricama bilo otisnuto njezino ime.

Moje ime. Tada sam shvatila sve. Uvidjela sam igru sudbine. Trcala sam kroz svoje zivote, kroz one koje sam sama vec jednom ispisala. I sada sam gledala kraj jos jednog. Kraj poglavlja jos jedne price. Otvorila sam stranice koje su bile ispisane krvlju i pocela pisati novu pricu. Onu koju sam prozivjela i koja jos uvijek nema smisla. Pitanje je hoce li ga dobiti kada je zavrsim…

ponedjeljak, 14.04.2008.

Cokolada!!!

Nakon... skoro 4 mjeseca dodjem, vidim, ostanem ^.^
Bez neta kao bez hrane, kisika, ljubavi. Ne daj Boze nikome. Ne brinite nisam odjednom pocela vjerovati u Boga, nego to kazem - onako.
Svi moji likovi iz virtualnog svijeta su mi puno falili, previse. Ali eto sada sam tu i pokusati cu da pokusam na neki nacin da pokusam nadoknaditi izgubljeno.
Pfff, serem previse, izgleda kao da citate neku usranu bajku.

Ali jebes to, sada sam tu i mogu nasaviti zivjeti onim (ne)normalnim zivotom kao i prije.
Enivej, vidimo/cujemo/pisemo se sutra, nedostajali ste mi.
S nekom zanimljivijom temom se vracam u skorije vrijeme.