Noc opisana vjetrom, obojena je bojom dana,
boje lijepe se za platno, noc je slika takozvana,
u jednoj ruci mi je pero, u meni kapi cudnog stanja,
tijelo postalo je rob hladnoce starog paravana,
jedna svijeca I to sama, pjeva zadnje treptaje,
dok joj vjetar sklapa oci,sva ta magija sad prestaje,
srce u meni nestaje, sad to djeluje stvarno,
ceka da mi uzmes ruku I da zapleses samnom,
da otpleses valcer, kao snijeg prosle zime,
a rijeci ove pjesme, kriju samo tvoje ime.
Nekad kriju me roletne, al me opet feeling sretne,
pa nocima listam slike I gledam osmjehe sretne,
svjestan da sanjam, jer moj zivot nema propis,
moje usne I dan danas nose, samo tvoj potpis,
dodiri neba kad ronim u tugu, a on mi treba,
srce maleno ko atom, ali nezasiceno svega,
sve sto vodi od tebe, hladno bude kao greben,
da se opet rodim, opet bi mjenjala srecu za tebe,
mozda zato sto ne znam, kako kroz zivot gazat,
ili sto mi niko nikad nije imao vremena pokazat
Veceras pjesmom umirem i jos samo se pitam,
koliko covjekovih snova stane medju cetiri zida,
koliko vila I heroja iz djetinstva da zrtvujem,
prodat cu sjecanja pa svojim zeljama trgujem.
poklanjam ti sve sto imam ,ne zelim da prodam,
oprosti sto ti srce ne spakovah u kakav celofan,
jel jos na sigurno igras, pa svoje srce das,
samo ako kakvu kopiju kod sebe jos imas,
uspomene srce jasu, drobe sliku nasu,
a tvoj miris osjetim kad usnu rasjecem na casu.
I sada sve moram poceti ispocetka... kao i uvijek.
Ne ocekujem da razumijete ovaj post. Ali ipak hvala sto vam se dalo citati.
Post je objavljen 25.04.2008. u 09:07 sati.