Svi misle da je onom drugom uvijek bolje nego nama i da je nama najgore. Ona to nikada nije mislila. O tome nije ni razmisljala. Odmalena se borila s razlicitim bolestima u svojoj porodici, polako gledala kako gubi sve.
Nekoliko godina kasnije vec je bila odrasla, i pocela zaboravljati tu svoju tamnu, ali ne tako davnu proslost. No onda se sve pocelo ponavljati. Jedne hladne noci izgubila je najboljeg prijatelja. Tu je njezin zivot poceo propadati, pocela se gasiti. Ni njezino srce nije izdrzalo… Vec je otprije imala manu, a sada je ta mana sama od sebe pocela rasti, siriti se, a njoj je bilo sve gore svakim danom.
Ispocetka i nije bilo tako strasno. Zivjela je… i upoznala jednu osobu. Iako nikad nisu bili zajedno, a nikad ni nece, on je bio jedina osoba kraj koje se osjecala sigurnom. Onaj kraj kojeg se ne bojis, onaj koji zna kada ti nije dobro. Onaj koji je bio uz nju kada je plakala zbog njega. A on to nije shvatio. Nije mu rekla.
Tako su prolazili dani i mjeseci. U njoj su se mijesali razliciti osjecaji. Ponekad se smijala sama od sebe, a nekad bi danima bila u suzama. Odlasci na groblje postali su mucni, kako je vrijeme prolazilo njoj je bilo sve gore. Vec je nekoliko puta bila u skoro predinfarktnom stanju. Nitko ne zna kako je njoj, jer nikome nije rekla. Jer svi imaju svojih problema, ne trebaju im i njezini…
Pronasla je utjehu u svojoj glazbi i svojoj tisini. Za nju je zivot samo san na putu do smrti. Postoje neke stvari neprevodive u rijeci. Ona ne moze izreci svoje osjecaje, jer su prejaki. Mozda ce jednom doci vrijeme kada ce sve doci na svoje mjesto, a dotada, njoj ce se proslost iznova ponavljati i ponovo ce gubiti osobe koje voli…
Post je objavljen 29.04.2008. u 22:08 sati.