Marketing
Eyes.
Sve oko nje bilo je vise-manje sivo. Sivocu je razbijala bjelina posteljine i nekoliko crvenih ruza koje su mamile u sredistu sobe. Prisla im je i ostala omamljena njihovim slatkim mirisom. Bile su sjajne i boja im se jos vise isticala u sivilu u kojem se zatekla.
Pazljivo je iz kristalne vaze izvukla jednu i prinijela licu. Barsunastu mekocu njezinih latica natopila je suza. Pogled je skrenula na svoju ruku kojom je drzala ruzu i vidjela nekoliko kapi krvi koje su blistale na njezinom prstu. Vratila je ruzu u vazu, a prst stavila u usta kako krv ne bi zaprljala sobu u kojoj se nasla.
Krenula je prema masivnim vratima, a jedini zvuk koji ju je pratio bilo je suskanje njezine spavacice. Objema rukama obuhvatila je kvake i nasla se u plesnoj dvorani. Usla je u sobu i zagledala se u oslikani strop. Promatrala je sklad boja koje su tvorile sliku tako zivu da je imala osjecaj kao da ce svaki cas ti ljudi zaplesati. Krenula je natraske i zabila se u zid. Tu su maloprije bila vrata.
Obisla je cijelu sobu, ali nije bilo vrata. Zidovi su bili oblozeni bijelim drvenim oblogama, a pod je krasio crveni mahagonij. Dosla je do sredine dvorane i sjela na pod. Zbunjenost u njoj je rasla. Legla je na ledja i usmjerila pogled prema slici. Gledala je mlada lica koja s osmijehom prate zvuk glazbe, starije gospodje koje sjedeci izazivaju postovanje.
Gledajuci sliku izgubila se u mislima. Zacula je prekrasnu glazbu, smijuljenje, suskanje haljina. Otvorila je oci i ustuknula. Cijela dvorana je bila prepuna ljudi koji plesu, sjede, razgovaraju, a ona je stajala sa strane u haljini koja joj je izmamila uzdah. Prisao joj je mladic kojega je bila zapazila na slici i laganim naklonom zamolio za ples. Ne shvacajuci svoje postupke, uzvratila je naklonom i pruzila mu ruku. Njezina rukavica spojila se s njegovom i uskoro su se stopili u masi ucenih koraka. U njegovim rukama je lebdjela i osjećala se zasticeno.
Nakon nekog vremena plesuci ju je odveo do balkona. Svjez zrak joj je godio, iako nije znala odakle se stvorio balkon. On cijelu vecer nije progovorio ni rijeci nego je gledao u njezine oci. Pažnju joj je odvratio cvrkut ptica i pogled je usmjerila na auto koji je dolazio putem. Bio je vedar dan pa se obradovala i potrcala van. Zagrlila je gospodju koja je upravo izlazila iz automobila. Bila je u haljini s crnim sesirom i prekorila ju je pogledom. Ona se samo odmaknula i pomogla vozacu da uzme kovcege.
Nebo se odjednom naoblacilo i započela je kisa. Pogledala se. Stajala je u trapericama i svojoj najdražoj majci na asfaltiranom puteljku. Znala je gdje je. Nekoliko metara odavde nalazilo se groblje. Skrenula je za zavoj i ugledala povorku. U njoj su, svi odjeveni u crno, hodali ljudi koje je voljela, s kojima je plakala, za kojima je ceznula. Pratila ih je do jednog groba. Na krizu koji je bio utaknut u zemlju nalazila se njezina fotografija. Pala je na koljena i zaplakala. Slusala je iskrene rijeci koje su dolazile iz srca, pracene suzama, a trebale su opisati zalost za njom. Vrijeme se stopilo i ni sama nije znala koliko dugo je sjedila tamo, na praznom grobu, kada je pokraj sebe zapazila dnevnik. Dnevnik na cijim je koznim koricama bilo otisnuto njezino ime.
Moje ime. Tada sam shvatila sve. Uvidjela sam igru sudbine. Trcala sam kroz svoje zivote, kroz one koje sam sama vec jednom ispisala. I sada sam gledala kraj jos jednog. Kraj poglavlja jos jedne price. Otvorila sam stranice koje su bile ispisane krvlju i pocela pisati novu pricu. Onu koju sam prozivjela i koja jos uvijek nema smisla. Pitanje je hoce li ga dobiti kada je zavrsim…
Post je objavljen 20.04.2008. u 15:30 sati.