Astorija life!

Kako mi dan prodje, cini mi se samo sto sam se ujutro ustala, vec je dosla i noc.Ugrijalo nam je malo prezestoko, prave ljetne temperature.
Tako mami koja nema ves masinu u kuci, a pere ukupno sestero celjadi, ta nagla vrucina stvara tehnicke probleme.
Uza sav normalni ves koji imam, ja moram da perem i ljetnu robu.Roba je normalno bila u plasticnim kutijama ispod kreveta, na ormarima, i svim mogucim rupama i rupicama u nasem stanu, jer nema mjesta u ormarima.

I dalje tece kupovina, sto za klince, sto za uzu i siru familiju.Mislim da cu gadno nabildati kreditnu karticu. Al ce dragom muzicu da stane srce kada pristignu racuni.
A da stizu, tu nema greske.Sinoc bas otvara racun koji mu salju svake dvije godine.Bas kao slag na kraju, uza sve troskove koje imamo sada oko putovanja. Preziviti cemo i to, kredita makar ima ovdje...

O svojim potrebma jos ne stignem ni misliti, a kamoli sto realizirati. Sva garderoba mi se svela na pamucne maice i hlace. Ionako ne stignem uz njih troje otici ni na sisanje, a kamoli ne daj boze kino, ili bilo gdje drugo, onako solo sa svojim muzem.Tako mi ni ne treba neka posebna odjeca, osim gore navedenog.

Doci ce i laksa vremena, dok vojska malo poraste, sada su oni u prvom planu.Neka rastu, naka ih Bog cuva na njihovom putu, a meni udjeli strpljenja sa njima, jer ga treba, i to u ogromnim kolicinama.

I tako teku moji dani...

Uspjela sam se jutros izvuci iz kreveta u sest i trideset, mada sam umorna, a i vani pada kisa.Ovo vrijeme koje provedem sama malo u miru mi puno znaci.
Ovih veceri imamo goste, pa se lijeze uvijek poslije pola noci.U Nedjelju su dosli suprugovi poznanici tu u Astoriju, pa je on isao po njih na
aerodrom.Odsjeli su kod nasih domacih ljudi, koji ih ne znaju zapravo, ali su ih primili otvorena srca, i to besplatno.To su zaista rijetki ljudi.
Imaju svoju kucu sa par stanova, koje iznajmljuju, a u podrumu imaju prostorije koje su opremili tako da mogu namjernici koji dodju na par dana, kao sto su nasi poznanici, da imaju solidan smjestaj.Uistinu lijepa gesta od njih.
Mi bi ih drage volje primili, ali i nas je vec viska u stanu.
Dva puta sam skuhala, pa smo skupa vecerali.Prvi puta doduse neplanirano, ali je ispalo ugodno.Imali su plan taj prvi dan ici na jedno mjesto, ali su na kraju odustali. Ja sam skuhala viska hrane, pa je bilo i vise nego dovoljno za sve.Sinoc sam imala sarmu na meniju.Uglavnom su bili zadovoljni sa kuharicom, i prvi, i drugi puta, trazili su i recept.
Djeca su poludila od srece, jer obozavaju imati goste.
Sada je u planu da se kuha grah.Vele da je sve kao doma, mislim na hranu koja se kuha.Ja sam sretna kada nekoga nahranim, pogotovu ako su svi zadovoljni, to mi je valjda ostalo u naslijedju od moje mame.
Evo, to vam je moje dogadjenje ovih dana.Jos nista od pakiranja, i kupovanja.Uspjela sam obaviti jedino kupovinu za najmanje.
Znate kako sam prije par dana sva u zanosu uzela par bodija i jaknu za bebicu koja se tek treba roditi? Kada sam vidjela te male ruzicaste krpice, nisam mogla odoliti da ih ne kupim.
Na povratku kuci sam se sjetila jednog jako bitnog detalja.Da bebica koja se treba roditi nije curica, nego decko! Juce sam morala otici da zamjenim u plave i zelene tonove.Ne bi bas bilo zgodno da decko bude u ruzicastom.
Sve ostalo me jos ceka, bar po neku sitnicu, a familija je stvarno velika.Ne znam kako cu to sve skupa uspjeti sa nih troje obaviti.Biti ce da cu
onako kampanjski u jednom danu, kada suprug bude ranije dosao sa posla, da se zaletim u jednu robnu kucu, i pokupujem za sve, sa spiskom u rukama.
I radujem se dolacku kuci, i hvata me panika, jer se moram suociti sa tragedijom koja mi se dogodila u obitelji.Nisam jos prihvatila u srcu,sve sam to nekako odgurivala od sebe, ali kada cu morati otici na grob, to ce biti ono konacno...
Sve je jos samo ruzan san, neslana sala, da imam carobni stapic, izbrisala bi to sto se dogodilo, pa da se skupimo svi zajedno, sa radoscu u srcu. Ovako ce biti sa tugom i sjetom u nama. Zapocela sam tuzne teme, necu, idem dalje,evo moji pilici su se digli, i cvrkucu!

Nikada manje nisam bila svjesna ovako znacajnih blagdana nego sada.Zapravo unazad godinu dana.Prije sam kupovala cestitke i slala familiji, prijateljima, cak i bivsoj firmi.
Sada sam se zatekla kako Uskrs dolazi za tjedan dana, a ja nisam obavila nista od kupovine.Jedan razlog je da nemam kada sa njih troje malenih da hodam puno po trgovinama, a drugi je sto nemam volje, ni radosti u sebi.
Moram se prisiliti zbog njih da ofarbam jaja, i ispecem bar jedan kolac. Starija se curica posebno tome raduje, vec zna i za obicaje koji su ovdje, pa me pita kada ce ici traziti jaja?
Sjetim se kako se kod mene sprema kosarica sa hranom za posvetu u crkvi.Tu bi se nasla kuhana sunka,kulen,jaja,mladi luk,domaci kruh zvan pletenica,sol, cak i malo sljivovice...sto znaci sve sto je dovoljno za jedan obrok, odnosno Uskrsni frustuk.
Nisam to sest godina radila, ovdje nitko to ne nosi u crkvu, a moj dalmatinac nema takav obicaj, i bas mi to sve fali!
Kolaci bi se pekli i po tjedan dana ranije, moralo se naci makar tri, cetiri vrste.Volila sam ocekivati moje necake da dodju po sarana jaja koja su bila spremna u kosarici, i po slatkise kojima su se jos vise radovali.
Eto, malo sam se u mislima vratila u lijepe dane moje mladosti.
Bas mi je palo na pamet da bi mogla opet organizirati, ako ne ove godine, onda slijedece, Uskrsni dorucak sa mojim slavoncima koji su ovdje u Astoriji.Da sacuvamo taj duh ovdje u daljini, kad vec ne mozemo biti u krugu najblize obitelji!
Vama svima moji dragi blogeri zelim BLAGOSLOVLJEN USKRS, uzivajte sa svojim najmilijima, neka Isusovo uskrsnuce donese i u vasem zivotu novu nadu, i budjenje u ljepsa i radosonija jutra!