Uspjela sam se jutros izvuci iz kreveta u sest i trideset, mada sam umorna, a i vani pada kisa.Ovo vrijeme koje provedem sama malo u miru mi puno znaci.
Ovih veceri imamo goste, pa se lijeze uvijek poslije pola noci.U Nedjelju su dosli suprugovi poznanici tu u Astoriju, pa je on isao po njih na
aerodrom.Odsjeli su kod nasih domacih ljudi, koji ih ne znaju zapravo, ali su ih primili otvorena srca, i to besplatno.To su zaista rijetki ljudi.
Imaju svoju kucu sa par stanova, koje iznajmljuju, a u podrumu imaju prostorije koje su opremili tako da mogu namjernici koji dodju na par dana, kao sto su nasi poznanici, da imaju solidan smjestaj.Uistinu lijepa gesta od njih.
Mi bi ih drage volje primili, ali i nas je vec viska u stanu.
Dva puta sam skuhala, pa smo skupa vecerali.Prvi puta doduse neplanirano, ali je ispalo ugodno.Imali su plan taj prvi dan ici na jedno mjesto, ali su na kraju odustali. Ja sam skuhala viska hrane, pa je bilo i vise nego dovoljno za sve.Sinoc sam imala sarmu na meniju.Uglavnom su bili zadovoljni sa kuharicom, i prvi, i drugi puta, trazili su i recept.
Djeca su poludila od srece, jer obozavaju imati goste.
Sada je u planu da se kuha grah.Vele da je sve kao doma, mislim na hranu koja se kuha.Ja sam sretna kada nekoga nahranim, pogotovu ako su svi zadovoljni, to mi je valjda ostalo u naslijedju od moje mame.
Evo, to vam je moje dogadjenje ovih dana.Jos nista od pakiranja, i kupovanja.Uspjela sam obaviti jedino kupovinu za najmanje.
Znate kako sam prije par dana sva u zanosu uzela par bodija i jaknu za bebicu koja se tek treba roditi? Kada sam vidjela te male ruzicaste krpice, nisam mogla odoliti da ih ne kupim.
Na povratku kuci sam se sjetila jednog jako bitnog detalja.Da bebica koja se treba roditi nije curica, nego decko! Juce sam morala otici da zamjenim u plave i zelene tonove.Ne bi bas bilo zgodno da decko bude u ruzicastom.
Sve ostalo me jos ceka, bar po neku sitnicu, a familija je stvarno velika.Ne znam kako cu to sve skupa uspjeti sa nih troje obaviti.Biti ce da cu
onako kampanjski u jednom danu, kada suprug bude ranije dosao sa posla, da se zaletim u jednu robnu kucu, i pokupujem za sve, sa spiskom u rukama.
I radujem se dolacku kuci, i hvata me panika, jer se moram suociti sa tragedijom koja mi se dogodila u obitelji.Nisam jos prihvatila u srcu,sve sam to nekako odgurivala od sebe, ali kada cu morati otici na grob, to ce biti ono konacno...
Sve je jos samo ruzan san, neslana sala, da imam carobni stapic, izbrisala bi to sto se dogodilo, pa da se skupimo svi zajedno, sa radoscu u srcu. Ovako ce biti sa tugom i sjetom u nama. Zapocela sam tuzne teme, necu, idem dalje,evo moji pilici su se digli, i cvrkucu!
Post je objavljen 12.04.2007. u 13:24 sati.