Astorija life!

U Subotu sam napisala post, ali evo vidim da ga nema.Neznam u cemu je problem,no probacu na brzinu napisati ponovo par rijeci.
Mali bebac je poceo hodati jedan dan prije nego je napunio deset mjeseci, pa nas je razveselio.
On je evo to napravio prije svojih sestri, mada se kaze da su decki lijeniji od curica.Najstarija je prohodala sa deset mjeseci i pet dana, srednja sa jedanaest mjeseci.Ovih zadnjih dvoje nismo puno vjezbali da bi prohodali, jer sam otkrila da sam ponovo trudna kada je malena imala samo cetiri mjeseca, pa mi one dodju kao blizanke, razlika je medju njima godinu i deset dana.Sada se ni ne zna koja je starija, jer su iste visine.Treci je bio iznenadjenje, skroz neplanirana beba, ali evo sestre imaju brata, pa je to bas dobro.
Jedna blogerica me pita kakav je ovdje zivot, kako se snaci, ne mogu puno pricati o tome, jer u ovih pet i po godina koliko sam ovdje moj zivot se odvija oko pelena, guranja kolica, pa nisam okusila pravi zivot. Zapravo jesam, ali onaj kucanice, ne sa TV, nego stvarni!
To uglavnom zna svaka zena koja ne radi, i doma provodi sve vrijeme sa malenom djecom.Jedina sitna razlika je u tome sto moj suprug radi
oko jedanaest sati svaki dan,pa sam ja sama sa njima, i sto nemam baba ni didova, a ni dobronamjernog susjeda.Ali, necu da se zalim,pokusavam se malo srediti, sto bi rekli stati na loptu i krenuti u neki optimizam.
I da se vratim na pocetak,na malenog sina.Juce smo cio dan hodali za njim, jer mu noge jos strepe,hvata ravnotezu,pa moramo paziti da
se ne lupi i uplasi. Tata ga je snimio, da imamo i njegove prve korake , jer evo jedino tako bake mogu vidjeti svoje unuke.

Nemam bas neko vrijeme na raspolaganju za pisanje.Uspijem ugrabiti toliko vremena da ujutro uz kavicu na brzinu proletim svoje drage blogere, malo osjetim toplinu dragih mi ljudi, i onda se moram baciti na svoje svakodnevne obaveze.
Sada je i moj najmanji sin zainteresiran za kompjuter,pa moram sakrivati misa i pisac, jer kada se dohvati on nabrzinu nesto ispretiska, tako da mi se start svako malo mijenja, cas je u desnom gornjem cosku,pa onda u lijevom gornjem, pa u desnom donjem.Moj suprug je jednom ili dvaput tjedno na kompjuteru, pa se uvijek blago receno cudi kada mora paliti, jer je start uvijek na drugom mjestu.
Evo,malo se nesto pocelo rijesavati sa papirima, pa mi je to malo osvjezilo svakodnevicu.Malo smo i razgovarali oko rijesavanja stambenog pitanja, tu smo isto donijeli neke zakljucke.
Ovaj prostor nam je zaista premali, jer ovo sto se zove kuhinja i dnevni boravak bi trebalo biti samo dnevni boravak.Njihova
sobica je isto toliko mala da jednostavno nije zadovoljavajuci prostor za igru, a to im zaista treba, pogotovo zimi.
Ako bude srece, mozda nesto uspijemo rijesiti u slijedecoj godini dana, normalno uz pomoc nekog kredita.Eto tako, malo neke svijetlosti se nazire.Moramo pokusati napraviti najbolje sto mozemo ovog trenutka, jer nam to sada treba dok su djeca mala,
da njima isto bude NAJBOLJE STO MOZE u ovoj situaciji.
Ja vise nisam u godinama kada mogu cekati neka bolja vremena, ona trebaju biti sada, jer mi je cetrdeseta na ledjima.To je tako
kada smo u kasnijim godinama prenuli od pocetka.Sada sam trebala imati vec srednjoskolce, ali nije mi bilo sudjeno, tako da moramo sada prolaziti ono sto smo trebali prije deset godina.Sve ce nekako doci na svoje mjesto,uz Boziju pomoc, i malo strpljenja.Bitno je samo imati cilj prema kojem treba ici.
Htijela bih se zahvaliti mojim dragim blogerima na podrsci i toplim rijecima.Bitno je jako da osjetis kako nisi sam,da ti uvijk ima
neko pruziti ruku kada se osjecas sam i izgubljen.HVALA!

Da li se vama dogodililo da ste plakali u snu,da vas dusa boli do bola...To mi se znalo dogadjati vise puta,posljednji puta prije par dana.Sanjala sam da se grlim sa svojom mamom, i da obadvije placemo za bratom.
Ne znam da li cu ikada moci to prihvatiti i staviti u glavu, nisam ga ispratila na posljednji put,poljubila,oprostila se sa njim,to je sve tako tesko i bolno...
Pokusavam se uhvatiti za cinjenicu da cemo se vidjeti, da to nije kraj svega, ali previse mi fali,jos je previse zastrasujuce da ga nema, i nema, i nema...do kraja moga zivota.
Danas sam procitala post od moje drage Lori, pa me ona malo inspirirala na ovaj post,mada sam ja valjda zbog svega skupa sto mi se dogodilo uglavnom stalno u tom nekom razmisljanju.
Stalno vaganje svega sto smo dobili, i sto smo izgubili, znaci da je ipak velik cijena svega sto ovdje imamo.Koliko to ovdje zapravo imamo?
Ja konkretno bas ne osjecam neki dobitak,vise bi rekla gubitak.Zivimo u malenom stancicu,u sredini koja nije neko sretno rijesenje za djecu,jer nemaju prostora za trku,skakanje,dakle onu bezbriznost koju bi mogli imati doma.
Moja starija curica stalno pita kada ce ici kod babe i dide,svaki dan slaze stolice i govori da ce ovdje sjesti jedna baba,ovdje druga,ovdje dida,kao oni su tu negdje u drugoj ulici, pa ce doci svaki cas!
A da li ce ikada vidjeti didu,to je veliko pitanje.On je isto ozbiljno bolestan, tako da se bojim da ga necemo uspjeti zateci slijedece ljeto, kada smo konacno planirali otici da obidjemo sve nase drage.
Moj je otac poginuo kada mu je bilo 57 godina,sto znaci da nece najvjerovatnije ni jednog didu upoznati.Molim se Bogu da makar
dida Benu pozivi, da mi djeca zapamte bar jednoga.
Znaci,odrastaju ovdje bez svih mnogobrojnih necaka,familije,a ovdje ne dobivaju bas puno vise,sem jednog para hlaca i cipela.
Eto, to je realnost koju ja vidim i dozivljavam ovdje u tudjem i dalekom svijetu.To je moj nacin vidjenja,sto ne znaci da svi tako vide i osjecaju kao ja. Zivotne okolnosti su te koje odlucuju na koji nacin ces sve skupa prihvatiti i doziviti.