Nemam bas neko vrijeme na raspolaganju za pisanje.Uspijem ugrabiti toliko vremena da ujutro uz kavicu na brzinu proletim svoje drage blogere, malo osjetim toplinu dragih mi ljudi, i onda se moram baciti na svoje svakodnevne obaveze.
Sada je i moj najmanji sin zainteresiran za kompjuter,pa moram sakrivati misa i pisac, jer kada se dohvati on nabrzinu nesto ispretiska, tako da mi se start svako malo mijenja, cas je u desnom gornjem cosku,pa onda u lijevom gornjem, pa u desnom donjem.Moj suprug je jednom ili dvaput tjedno na kompjuteru, pa se uvijek blago receno cudi kada mora paliti, jer je start uvijek na drugom mjestu.
Evo,malo se nesto pocelo rijesavati sa papirima, pa mi je to malo osvjezilo svakodnevicu.Malo smo i razgovarali oko rijesavanja stambenog pitanja, tu smo isto donijeli neke zakljucke.
Ovaj prostor nam je zaista premali, jer ovo sto se zove kuhinja i dnevni boravak bi trebalo biti samo dnevni boravak.Njihova
sobica je isto toliko mala da jednostavno nije zadovoljavajuci prostor za igru, a to im zaista treba, pogotovo zimi.
Ako bude srece, mozda nesto uspijemo rijesiti u slijedecoj godini dana, normalno uz pomoc nekog kredita.Eto tako, malo neke svijetlosti se nazire.Moramo pokusati napraviti najbolje sto mozemo ovog trenutka, jer nam to sada treba dok su djeca mala,
da njima isto bude NAJBOLJE STO MOZE u ovoj situaciji.
Ja vise nisam u godinama kada mogu cekati neka bolja vremena, ona trebaju biti sada, jer mi je cetrdeseta na ledjima.To je tako
kada smo u kasnijim godinama prenuli od pocetka.Sada sam trebala imati vec srednjoskolce, ali nije mi bilo sudjeno, tako da moramo sada prolaziti ono sto smo trebali prije deset godina.Sve ce nekako doci na svoje mjesto,uz Boziju pomoc, i malo strpljenja.Bitno je samo imati cilj prema kojem treba ici.
Htijela bih se zahvaliti mojim dragim blogerima na podrsci i toplim rijecima.Bitno je jako da osjetis kako nisi sam,da ti uvijk ima
neko pruziti ruku kada se osjecas sam i izgubljen.HVALA!
Post je objavljen 23.10.2006. u 14:49 sati.