U Subotu sam napisala post, ali evo vidim da ga nema.Neznam u cemu je problem,no probacu na brzinu napisati ponovo par rijeci.
Mali bebac je poceo hodati jedan dan prije nego je napunio deset mjeseci, pa nas je razveselio.
On je evo to napravio prije svojih sestri, mada se kaze da su decki lijeniji od curica.Najstarija je prohodala sa deset mjeseci i pet dana, srednja sa jedanaest mjeseci.Ovih zadnjih dvoje nismo puno vjezbali da bi prohodali, jer sam otkrila da sam ponovo trudna kada je malena imala samo cetiri mjeseca, pa mi one dodju kao blizanke, razlika je medju njima godinu i deset dana.Sada se ni ne zna koja je starija, jer su iste visine.Treci je bio iznenadjenje, skroz neplanirana beba, ali evo sestre imaju brata, pa je to bas dobro.
Jedna blogerica me pita kakav je ovdje zivot, kako se snaci, ne mogu puno pricati o tome, jer u ovih pet i po godina koliko sam ovdje moj zivot se odvija oko pelena, guranja kolica, pa nisam okusila pravi zivot. Zapravo jesam, ali onaj kucanice, ne sa TV, nego stvarni!
To uglavnom zna svaka zena koja ne radi, i doma provodi sve vrijeme sa malenom djecom.Jedina sitna razlika je u tome sto moj suprug radi
oko jedanaest sati svaki dan,pa sam ja sama sa njima, i sto nemam baba ni didova, a ni dobronamjernog susjeda.Ali, necu da se zalim,pokusavam se malo srediti, sto bi rekli stati na loptu i krenuti u neki optimizam.
I da se vratim na pocetak,na malenog sina.Juce smo cio dan hodali za njim, jer mu noge jos strepe,hvata ravnotezu,pa moramo paziti da
se ne lupi i uplasi. Tata ga je snimio, da imamo i njegove prve korake , jer evo jedino tako bake mogu vidjeti svoje unuke.
Post je objavljen 30.10.2006. u 13:18 sati.