Astorija life!

Citam jutros bestijicu kako uzasno ne voli sponzoruse,kako joj se riga na njih.Ja sam isto takovog razmisljanja,inace ne
volim osobe koje rade nesto iz koristi,sve proracunato i smisljeno, ali mislim da ipak nije sve onako kako se na prvi pogled
cini.
Mozda njima to tako odgovara,jednostavno imaju takav dogovor.Ne zele obaveze, znaju sto bi im brak donio,uzivaju zivot iz dana u dan.To sto ja,ili netko drugi i treci ne bi mogli tako funkcionirati i zivjeti zivot, to je nesto drugo,to je moj odabir,nacin razmisljanja o zivotu,moj karakter, sto li vec.
Vjerovatno velika vecina nas bude u takvoj situaciji da naidje na nekoga tko je spreman na sve nacine da te pridobije.
Ja sam mogla isto tako lijepo i lagodno zivjeti u Hrvatskoj.Jedan dobrostojeci muskarac mi se udvarao dugo vremena.
Bilo je raznoraznih ponuda u stilu:idemo u shoping da te obucem od glave do pete,da budes kao prava dama,jer sam ja vecinu vremena na poslu bila u hlacama,pa ako se dogodi da obucem neki kompletic sa suknjom on bi trcao u svoju kancelariju da donese fotoaparat i uslika me.Evo sada me uhvati smijeh kada se toga sjetim, jer sam se ja znala sakrivati, i to tako da cucnem iza stola kada cujem korake u hodniku.
Govorio mi da cemo otici u metropolu, kupiti stan, otvoriti neki obrt, i zivjeti tamo, ako ne zelim ovdje gdje nas svi znaju.Zvao me da idemo na vecere,preko grane na izlete..., sto sam ja sve glatko odbijala, a on mi govorio da ce cekati ako se ja predomislim.Sto sam ja mogla napraviti? Recimo da sam bila malo premazana mogla sam jednostavno izvlaciti
financijsku korist dok bi mi tako odgovaralo,a onda otici svojim putem.
A sto sada imam? Evo daleko od kuce, koju nisam vidila pet i po godina, se svaki dan pitam do kada cu ovako izdrzati da
zivim? Jer ovo ovdje nije zivot, nego robovanje zivotu.Znam da bi moglo biti bolje,drugacije,ali nemam nacina da to bas promjenim, ili nemam sa kim.Ja imam volje i snage, ali taj neko drugi nema, ne zeli, ili vec ne znam sto.
I tako se ja danas mislim kako sam mogla biti malo pametnija i prihvatiti zivot koji mi se nudio,sve one pogodnosti koje su mi bile na dlanu, a koje danas nemam.Da li bih ja zbog toga bila sponzorusa, ili samo osoba koja je znala procijeniti ono sto je za nju dobar izbor zivota?

Juce popodne je moja prijateljica sjela u avion i otputovala u Hrvatsku,Zagreb, na sahranu svom ocu.Nije ga vidila osam godina,nije uspjela ni djecu da mu pokaze, a taman je ovo ljeto planirala da idu svi zajedno.Na zalost zivot je drugacije htio.Eto sto je ziveti tako daleko od svojih.U cetrnaest godina ovo joj je drugi puta da ide kuci.Prvi puta kada joj je mama
umrla,drugi puta sada kada joj je tata umro.
Vec mi fali moja starka, kako se zovemo.Svaki dan se cujemo makar po dva puta preko telefona.Sa njom se mogu ispricati bez ustezanja o svemu sto me pati.Problemi su nam uglavnom isti, i ona ima dvoje malene djecice, tako da prave
slicne nestasluke.
Zao mi je da je morala ici tim povodom kuci,njenom tati zelim da nadje spokoj dusi,neka mu je laka hrvatska gruda.

Ovih dana sam citala postove od blogera koje more nesretne ljubavi, pa me to sjetilo i na moje mlade dane,koji kao da su juce bili.Cini ti se kada dozivis ljubavni kraj da je svijet oko tebe stao,da nema nista tuznije od toga, i boli zaista jako,nocu ne mozas zaspati...ali ipak prodje sve, ne boli kroz neko vrijeme, jer razum ipak na kraju proradi, pitas se je li ta osoba
vrijedna svega sto osjecas i prozivljavas, i naravno shvatis da nije!
Ja se zapravo sjecam jedne svoje ljubavi kada mi je bilo devetnaest godina.Bila je to samo platonska ljubav, tek poneki poljubac,drzanje za ruku,odlazak u kino,ali ostalo mi je u sjecanju da sam tada bila spremna otici i na kraj svijeta zbog
jednog Zeljka,cekati ga beskraj dana i noci, samo da se opet vidimo.
Splet okolnosti koji se tada dogodio nas jednostavno nije ostavio zajedno, nije tako bilo zapisano u zvjezdama,ali je ostala zelja da ga jednog dana ponovo vidim,pogledam u oci i vidim da li je jos ostalo nesto od onoga sto mi je plijenilo srce.Nemam zelju za nekim avanturama,imam svoju obitelj koja mi je na prvom mjestu, ali evo to je valjda samo neka potreba da vratim na trenutak one dane mladosti, ili samo zelja da susretnes dragu osobu nakon toliko godina...
Da li se vama dragi blogeri motaju po glavi neke davne ljubavi, pitanja u glavi sto bi bilo da je bilo?
Vjerovatno svi mi dodjemo u situaciju da razmisljamo o tome kako bi nam zivot izgledao da smo ostali sa nekom osobom
iz proslosti koja nam je ostala u lijepom sjecanju.
Ja se sjetim kako je moja baka znala reci da sto joj je bilo da se uda za didu, a imala je toliko 'dobrih' prilika.Meni je to kao djevojcici bilo zanimljivo slusati,kada moja baka spominje svoju mladost, cini ti se da ona nije nikada bila mlada,a sada tek postanes svjestan kako zivot prolazi nevjerovatnom brzinom, kako ti donese puno tuzniijih trenutaka nego sto je nesretna ljubav,kako je zapravo zdravlje najveci dragulj koji trebamo cijeniti, jer bez njega je gotovo nemoguce normalno funkcionirati i radovati se zivotu i malim svakodnevnim stvarima.