Komentari

81828.blog.hr

Dodaj komentar (9)

Marketing

  • dva

    da, baš tužno...

    avatar

    22.09.2006. (15:23)    -   -   -   -  

  • baca iva

    Tipična sudbina iseljenika. Naravno da mi je žao tvoje prijateljice. Život nekada može biti užasno surov i tvrd. Može nas, koji u to vjerujemo, itekako utješiti činjenica, da će mo naše mile i drage, s kojima smo se privremeno oprostili, opet sresti u slavi Božjoj! Lijepo te pozdravljam i svako dobro želim!

    avatar

    22.09.2006. (23:45)    -   -   -   -  

  • mirta

    Drago mi je da imate jedna drugu. Bila sam ljetos u Astoriji, zapravo samo sam prespavala na putu za Chicago, bilo mi je jako lijepo s našim Hrvatima, bili smo zajedno na Misi u crkvi Most Precious Blood i poslije su me vozili do La Guardia. Pozdrav! :)

    avatar

    23.09.2006. (13:37)    -   -   -   -  

  • kora-kri

    Ponekad mislim da placas preveliku cijenu tog zivota tamo. I ne samo ti. Da li si se ikad zapitala ima li to sve skupa smisla? Ne zelim biti gruba s tobom, dapace, voljela bih ti reci da uvijek ima i drugih mogucnosti koje mozda sada ne vidis. Probaj razmisliti o tome da zivite negdje drugdje gdje bi svi skupa bili zadovoljniji a opet da egzistencija ne bude ugrozena. Nisam dovoljno upoznata s tvojom situacijom pa lupam u prazno ali zao mi je da se osjecas otudjena i da toliko patis za svojima. Jer zalosno je ici doma samo na sprovode, onda je vec kasno, ne moze se nadoknaditi propusteno vrijeme.

    avatar

    23.09.2006. (21:21)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Uh, ovo je tužno..
    Teško je kad si daleko, ja sam probala otići i ne tako daleko, vratila se natrag u roku odmah. Nemam snage za toliku patnju. Zato tebi: kapa dolje i svaka čast.
    Topli pozdrav iz Rijeke...

    avatar

    25.09.2006. (19:21)    -   -   -   -  

  • hotmama

    uvijek mi se to cini tragicno kada netko ide na put da dodje na sprovod i uvijek mislim kako to nema smisla jer draga osoba je vec umrla. ne zna kako bih ja postupila, jer sam zaista sretna. skoro cijela moja sira obitelj je tu i ja sam se tu doselila kao petnaestogodisnjakinja s mojim roditeljima. tvojoj prijateljici iskrena sucut. pozdrav iz georgetown, ontario!

    avatar

    26.09.2006. (14:55)    -   -   -   -  

  • Ja bez maske

    Hvala što si svratila...kad sam pročitala što moraš sve obaviti svaki dan ulovila me muka što kukam oko nekakvih puno manjih stvari. Žao mi je da nemaš nikog svog u blizini da ti pomogne, ako ništa drugo da mu se izjadaš, zato smo mi tu...pozdrav.

    avatar

    26.09.2006. (19:10)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Prije neki dan sam prošetala tvojim blogom i baš se rastužila...mislim da je strašno teško živjeti tako daleko od svojih. I ja sam, kao i zmajka, otišla na godinu i pol u inozemstvo na specijalizaciju, nudili su mi posao da ostanem, bilo je tada kod nas najgore doba rata i besparice, ali sam se ipak vratila...čudno je kakvu sam nostalgiju osjećala tamo, proganjala me je ideja da ne mogu vidjeti moje drage kad poželim, a isto tako sam shvatila da cijeli život tamo radim uvijek ću se osjećati strancem i neću imati ono što već ovdje na neki način imam. Ne bih voljela da ti doljevam sol na ranu, jer kao što kaže kora-kri ne znam situaciju, ali mislim da dok ste još mladi trebate razmisliti i probati da se vratite kući, jer kad klinci odrastu, steknu navike i prijatelje, onda je gotovo. Iskreno ti želim da nađete neko riješenje... pozdrav od još jedne Riječanke

    avatar

    26.09.2006. (19:21)    -   -   -   -  

  • katrida

    .......život je čupav i težak..........kod nas i dalje nema posla za sve,samo za odabrane........mladost koja radi za privatnike sa svojim primanjima ni ne pomišlja na osnivanje obitelji,godine prolaze.........pozdravić......

    avatar

    27.09.2006. (06:47)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...