Astorija life!

Dosta vremena prodje od jednog do drugog posta, a razlog je pomalo taj sto nemam bas vremena,a pomalo i sto se nista posebno ne dogadja,sto je mozda i dobro, jer mi prija ova svakodnevica bez nekih ruznih dogadjanja.
To velim zato sto mi se posljednjih mjeseci samo nesto ruzno dogadjalo.Evo jutros slusam svoga maloga sina kako u hodalici
ponavlja sav uishicen da,da,da,da, i usput vriska, pa me to ispunja srecom i zadovoljstvom.Dug period tuge i depresije je bio u
meni, sada malo pokusavam da se smirim i zivim dan za dan.Mozda je tome doprinjelo i to sto mi je mama poslala bratovu uvecanu sliku, pa ga sada evo gledam, i on mene gleda,da mi pravi drustvo u mojoj svakodnevici,da pricam sa njim,isplacem se kada me uhvati tuga,da me utjesi svojim nevidljivim zagrljajem,kad vec ne moze drugacije...
Pokusavam gledati u buducnost, u moju djecu koja svaki dan rastu, molim se Bogu da im pruzim najvise sto mogu, da mi da
strpljnja sto je vise moguce, jer to mi sada najvise treba.Ponekada sam umorna, pa ne reagiram bas najbolje,a zelim da im djetinjstvo bude sto manje ispunjeno trzavicama i nezadovoljstvom.
Idem sada,moram spremiti dorucak svojim curicama,mali sin je vec papao,a moram i nazvati prijateljicu da njenom sinu cestitam
prvi rodjendan!

Evo vec drugi dan tece bez moga dragog, a mi se jos nismo snasli u toj samoci.Curice stalno
pitaju di je tata,starija govori da nece ici spavati dok on ne dodje.
Suprug mi je otisao u Hrvatsku,Zadar, da vidi svog oca koji je tesko bolestan.Nece biti dugo,dva
tjedna,samo je zbog njega otisao, inace smo planirali da idemo svi skupa na slijedece ljeto,ja po
prvi puta nakon sest godina,a djeca isto po prvi puta od kako su se rodila.Nadam se da cemo do
tada biti svi zivi i zdravi, i mi ovdje, i oni tamo.
Nikada prije nisam toliko upotrebljavala taj izraz,zivi i zdravi,ali od kako imam djecu, i od kako se je
izdogadjalo toliko toga ruznoga,to mi je jedna od pocetnih recenica kada nesto planiramo...
Sada, evo dok smo jutros pricali mi govori da je jedan prijatelj tamo u Zadru poginuo na motoru,neka u je laka zemlja.Kako covjek postane svjestan prolaznosti i kratkoce zivota kada dodje u neke srednje godine! Narocito kada se izdogadjaju i osobne tragedije u obitelji.
Kada si mlad ne razmisljas bas puno o tome,i pri samoj pomisli na smrt te obuzme jeza,jer zapravo mislis kako se to tebi nece nikada dogoditi, vec samo drugima...
Sjecam se kako je to mene znalo moriti uvece kada bih legla u krevet, ta strasna i neumitna
cinjenica da nas jednoga dana nece biti.Sada nemam vremena o tome misliti,jedina stvar mi je
bitna kako da svoju djecu podignem u odrasle i odgovorne ljude,a jednoga dana cu se sresti ponovo sa svim tamo mi dragim osobama na drugoj strani,kada dodje vrijeme za to.
Moram da idem, mali sin mi salje signale da mu je vrijeme za papati.

Citam jutros u Vec.listu da jedan penzioner lezi pet dana mrtav u stanu,a kako je ljeto i vrucina susjedi su osjetili
nesnosan smrad.Napon se neko sjetio da pozove policiju i da provjere sto se dogadja u garsonjeri od sirotog
penzionera.
Sto nam to govori? Da smo postali toliko nezainteresirani sto se dogadja drugima oko nas,da nema niko vise vremena za nikoga,samo za svoje probleme i svoju guzu...
Ja ovdje zivim evo sesta godina, i jos nisam bila kod susjeda u stanu.U hodniku se tek reda radi pozdravimo,
djecu niti ne pogledaju.Bar sa djecom se uvijek moze lako i jednostavno uspostaviti kontakt,naravno ako to zelis.
Oni se zapravo ne druze ni sa kim, sve ovo vrijeme koje sam tu nisam nikada vidila da im je netko dosao u posjetu.
Malo mi je to neobicno, da ne kazem cudno, jer ja volim da se druzim sa ljudima,moja su vrata uvijek otvorena za
one koji zele navratiti.
Ljudi bjeze iz malih sredina, jer se svatko mjesa u svaciji zivot,pa odlaze u velike gradove da tamo mogu zivjeti
da im se nitko ne zabada u njihovu privatnost,ali to onda zna otici u drugu krajnost,utopis se u masi kojoj nije
briga da li plivas ili tones u moru svojih problema.
Ja osobno bih vise volila da zivim u maloj sredini,sa vise ljudskosti i topline,gdje se svi znaju,tamo di sam ja zivila
je normalno doci nenajavljen u kucu,na kavicu, ako trebas pomoc za nesto,jednostavo se osjecas da nisi sam...
Evo, opet nostalgija za onim sto mi jako fali,moram da idem,jer sva sreca da mi djeca ne daju previse vremena za razmisljanje!