Citam jutros u Vec.listu da jedan penzioner lezi pet dana mrtav u stanu,a kako je ljeto i vrucina susjedi su osjetili
nesnosan smrad.Napon se neko sjetio da pozove policiju i da provjere sto se dogadja u garsonjeri od sirotog
penzionera.
Sto nam to govori? Da smo postali toliko nezainteresirani sto se dogadja drugima oko nas,da nema niko vise vremena za nikoga,samo za svoje probleme i svoju guzu...
Ja ovdje zivim evo sesta godina, i jos nisam bila kod susjeda u stanu.U hodniku se tek reda radi pozdravimo,
djecu niti ne pogledaju.Bar sa djecom se uvijek moze lako i jednostavno uspostaviti kontakt,naravno ako to zelis.
Oni se zapravo ne druze ni sa kim, sve ovo vrijeme koje sam tu nisam nikada vidila da im je netko dosao u posjetu.
Malo mi je to neobicno, da ne kazem cudno, jer ja volim da se druzim sa ljudima,moja su vrata uvijek otvorena za
one koji zele navratiti.
Ljudi bjeze iz malih sredina, jer se svatko mjesa u svaciji zivot,pa odlaze u velike gradove da tamo mogu zivjeti
da im se nitko ne zabada u njihovu privatnost,ali to onda zna otici u drugu krajnost,utopis se u masi kojoj nije
briga da li plivas ili tones u moru svojih problema.
Ja osobno bih vise volila da zivim u maloj sredini,sa vise ljudskosti i topline,gdje se svi znaju,tamo di sam ja zivila
je normalno doci nenajavljen u kucu,na kavicu, ako trebas pomoc za nesto,jednostavo se osjecas da nisi sam...
Evo, opet nostalgija za onim sto mi jako fali,moram da idem,jer sva sreca da mi djeca ne daju previse vremena za razmisljanje!
Post je objavljen 03.08.2006. u 14:39 sati.