Astorija life!

Evo vec drugi dan tece bez moga dragog, a mi se jos nismo snasli u toj samoci.Curice stalno
pitaju di je tata,starija govori da nece ici spavati dok on ne dodje.
Suprug mi je otisao u Hrvatsku,Zadar, da vidi svog oca koji je tesko bolestan.Nece biti dugo,dva
tjedna,samo je zbog njega otisao, inace smo planirali da idemo svi skupa na slijedece ljeto,ja po
prvi puta nakon sest godina,a djeca isto po prvi puta od kako su se rodila.Nadam se da cemo do
tada biti svi zivi i zdravi, i mi ovdje, i oni tamo.
Nikada prije nisam toliko upotrebljavala taj izraz,zivi i zdravi,ali od kako imam djecu, i od kako se je
izdogadjalo toliko toga ruznoga,to mi je jedna od pocetnih recenica kada nesto planiramo...
Sada, evo dok smo jutros pricali mi govori da je jedan prijatelj tamo u Zadru poginuo na motoru,neka u je laka zemlja.Kako covjek postane svjestan prolaznosti i kratkoce zivota kada dodje u neke srednje godine! Narocito kada se izdogadjaju i osobne tragedije u obitelji.
Kada si mlad ne razmisljas bas puno o tome,i pri samoj pomisli na smrt te obuzme jeza,jer zapravo mislis kako se to tebi nece nikada dogoditi, vec samo drugima...
Sjecam se kako je to mene znalo moriti uvece kada bih legla u krevet, ta strasna i neumitna
cinjenica da nas jednoga dana nece biti.Sada nemam vremena o tome misliti,jedina stvar mi je
bitna kako da svoju djecu podignem u odrasle i odgovorne ljude,a jednoga dana cu se sresti ponovo sa svim tamo mi dragim osobama na drugoj strani,kada dodje vrijeme za to.
Moram da idem, mali sin mi salje signale da mu je vrijeme za papati.