Astorija life!

Pokusavam shvatiti zasto se to dogodilo, ali ne mogu..previse je bolno.Kao da je jedan dio mene umro skupa sa njim.
Ne mogu zamisliti ostatak zivota bez mog Boze, srce mi je uvijek bilo puno kad bih izgovorila njegovo ime.
Nema utjehe,jos je ne vidim, nisam jos prihvatila cinjenicu da je zauvijek napustio ovaj svijet...ne znam ni kada cu...
Zao mi je dragi moji sto vam pisem o tome, nemam puno snage razmisljati o necemu drugom...oprostite mi!

Sjedim za kompjuterom, a pokraj mene moj tri mjeseca star bebac.Ja mu malo pricam, on guguce,smije se,sav radostan,kako to samo
bebice znaju biti.Mislim si kako se nista ne moze uporediti sa ljubavlju prema djeci.Kako sve postaje manje vazno kada oni dodju.
Vise mi nije bitno ni da li imam nove cipele,jaknu,zapravo mi vise nije nista bitno.Uzivam da ih gledam kada su oni sretni i zadovoljni,kada
se moje curice raduju nekoj novoj igracki,bombonima,bilo cemu sto im se donese...
Kako se cio zivot preokrene sa djecom! Odjednom se nadjes u ulozi majke,a da nisi svjestan da je to nesto tvoje, da nije za par sati.
Dugo mi je trebalo samoj sebi staviti u glavu da sam ja njihova mama.A sve je islo vrtoglavom brzinom, jedno,drugo,trece..., to je zato
jer i meni i mom suprugu otkucava bioloski sat, pa smo tome ozbiljno bili prionili!
Sada se treba truditi biti sto bolji roditelj, dati im najbolje sto mozemo od sebe, jer to zasluzuju.Zato se cesto lomim, jer mislim da bi
mogli imati vise no sada, malo slobode,djecje bezbriznosti,trke po zelenim poljima...Da im ne moram biti stalno za petama i upozoravati na
na opasnosti koje ih sada okruzuju.Mozda se moram pomiriti sa cinjenicom da ne mogu imati ono sto sam imala ja u svom djetinjstvu,
jer sad jednostavno ne mogu to imati.
U svakom slucaju, lijepo je biti mama,a istovremeno je i velika odgovornost ih uvesti u svijet odraslih i odgovornih ljudi, toliko velika da me
ponekad uhvati strah da li cemo ja i moj dragi u tome uspjeti,mislim da budu savjesni,odgovorni i osjecajni mladi ljudi...
Nadam se da hocemo, bar cemo nastojati u tome!

Polako hvatam konce,nije mi jos sve jasno,nisam svjesna stvarnosti.Kao da mi je neko javio neku ruznu vijest,
tako mi je to nesto sjelo u meni.Nismo ni svjesni koliko smo prolazni,koliko je sve materijalno manje vazno,
jer sve bi dali da mozemo nesto promjeniti,vratiti vrijeme i nesto popraviti, da se ne dogodi to sto je, ali
na zalost to ne ide tako.
Zato dragi moji,volite se,svoje roditelje,bracu,sestre,prijatelje, i sve znane i neznane ljude, ljubav je jedina
prava vrijednost koju nam nitko ne moze ukrasti,oduzeti,zabraniti,jer je to ono sto nas cini ljudima,sto nam
daje smisao nasem zivljenju.
Jedina utjeha mi je da cemo se opet sresti,negdje drugo, smireni i sretni,rastereceni od svih briga,tegoba,
zauvjek u vjecnosti,znam da ovo nije kraj....

Dana osmog treceg dozivila sam sam strasne trenutke.Uvece oko osam sati
stigla mi je vijest da mi nema vise moga dragog brata.
Mislila sam da cu se raspasti od tuge,a tako jos uvijek i osjecam.
Nisam uspjela da se vidimo,zagrlimo, i proslavimo sve ove godine koje nismo bili skupa.
Dan prije nego se to desilo,rekla sam mu na telefon da ga volim i prevolim,ali nisam znala
sto ce se dogoditi slijedeceg dana.Nisam znala da vise nikada necu cuti njegov glas,da
necu dobiti njegovu poruku.Uvijek samo nesto kratko, ali znam da misli na mene.
Jedino sto mi ostaje je da ga nosim u srcu i mislima, i da se nadam da ga je majka bozja
primila u svoj zagrljaj, da je tamo sa tatom i svima mi dragim ljudima kojih vise nema.
Volim te brate sve do svoje smrti i dalje.....

Kako se ono kod nas kaze "sto se babi tilo,to joj se i snilo! Tako se nesto dogodilo i meni.Kada bi uvece legla u krevet kao djevojcurak,
sanjala bi kako se krcam u avion i odlazim negdje daleko.To je bila mozda i moja podsvjesna zelja, pa bi tako dolazila i u san.
San mi se ostvario, samo sto stvarnost sada nije bas i tako sjajna,nije Amerika ono o cemu sam mastala,mada za Njuork kazu da ni nije Amerika,jer u njemu zive najmanje pravi amerikanci.
U svakom slucaju, sad sam tu, pa treba plivati kako znas i umijes.Tu sam jos onako na crno, bez papira vec pet godina.Za neke je to
i kratko vrijeme, jer poznajem osobe koje su tu i dvadeset godina bez ikakvih papira.Da li si mozete zamisliti kako to izgleda ne vidjeti
majku,oca,sestru,brata toliko vremena...Nije zivot bajka ljudima koji su dosli trbuhom za kruhom.Koliko odricanja u svim tim godinama,
sve sa nadom da ce jednog dana biti nesto bolje,pa tako docekaju starost, bolest, i na kraju jedinu zelju imaju da se pokopaju doma,
na svojoj grudi.Puno njih nije stiglo uzivati u onome sto su stekli, jer je rintanje od jutra do sutra ostavilo svoje.Evo tako nekako vidim
i sebe u dogledno vrijeme, a ne zelim tako da zavrsim.Osjecam se ovdje kao drvo silom presadjeno, pa vene,vene,vene....
Bas me nesto scepala nostalgija,ma zapravo zelja za nekim drugim zivotom.Ne trazim liksuz,nisam ga nikada ni imala, svasta sam u zivotu radila,poslove koje veliki dio mojih prijateljica ne bi prihvatio,zivot me bas nije mazio,zelim za svoju djecu samo malo vise od onoga sto
imam sada.Poslati ce me prija from Chikago u rodno mjesto.Oprosti mi prijo, valjda hormoni jos rade,ne znam koji je vrag u pitanju,
ali nije mi dobro u mojoj kozi,moram nekud dalje iz nje.
Dosla sam ovdje dakle prije pet godina i puno mi se toga dogodilo za to vrijeme.Udala sam se, rodila jedno za drugim troje djece,trece
se dogodilo kao eksident, mada mi nije zao zbog toga,tako je valjda bilo zapisano u zvjezdama.Dakle nisam se adaptirala na novu sredinu, a vec se izdogadjalo toliko toga drugoga.Nadam se da kada sredim papire,da nece biti sve tako crno.Da ce kada prvi puta odem kuci
i vidim se sa svojima, da vide moju djecu, jer jos niko nije bio kod mene, znaju ih samo preko kazeta,biti sve drugacije.
Nadam se,nadam se,nadam se.....