Sjedim za kompjuterom, a pokraj mene moj tri mjeseca star bebac.Ja mu malo pricam, on guguce,smije se,sav radostan,kako to samo
bebice znaju biti.Mislim si kako se nista ne moze uporediti sa ljubavlju prema djeci.Kako sve postaje manje vazno kada oni dodju.
Vise mi nije bitno ni da li imam nove cipele,jaknu,zapravo mi vise nije nista bitno.Uzivam da ih gledam kada su oni sretni i zadovoljni,kada
se moje curice raduju nekoj novoj igracki,bombonima,bilo cemu sto im se donese...
Kako se cio zivot preokrene sa djecom! Odjednom se nadjes u ulozi majke,a da nisi svjestan da je to nesto tvoje, da nije za par sati.
Dugo mi je trebalo samoj sebi staviti u glavu da sam ja njihova mama.A sve je islo vrtoglavom brzinom, jedno,drugo,trece..., to je zato
jer i meni i mom suprugu otkucava bioloski sat, pa smo tome ozbiljno bili prionili!
Sada se treba truditi biti sto bolji roditelj, dati im najbolje sto mozemo od sebe, jer to zasluzuju.Zato se cesto lomim, jer mislim da bi
mogli imati vise no sada, malo slobode,djecje bezbriznosti,trke po zelenim poljima...Da im ne moram biti stalno za petama i upozoravati na
na opasnosti koje ih sada okruzuju.Mozda se moram pomiriti sa cinjenicom da ne mogu imati ono sto sam imala ja u svom djetinjstvu,
jer sad jednostavno ne mogu to imati.
U svakom slucaju, lijepo je biti mama,a istovremeno je i velika odgovornost ih uvesti u svijet odraslih i odgovornih ljudi, toliko velika da me
ponekad uhvati strah da li cemo ja i moj dragi u tome uspjeti,mislim da budu savjesni,odgovorni i osjecajni mladi ljudi...
Nadam se da hocemo, bar cemo nastojati u tome!
Post je objavljen 23.03.2006. u 14:56 sati.