Astorija life!

Nista se ne dogadja,sve tece nekim svojim redosljedom,nista mi ne pada na pamet o cemu bi mogla pisati.
Treba mi jos dosta vremena da se vratim na svoje,samo da stavim par rijeci na papir,tek toliko da se zna
da sam ziva.Sva sam zbrkana i dezorjentirana, nemam volje ni radosti, najradije bi se pokupila i na prvi
avion u poznatom smjeru.Ali,to ne ide bas tako....sto znaci da moram da se uhvatim za nesto.....,znam
djeca,samo sto jos nesto fali...

Lijepo sam ja napisala blog, trebalo je dodati samo zavrsnu recenicu, kao ono zazvonii telefon.Javlja mi frendica
da ima neko snizenje u jednoj trgovini djecje robe.Dok sam se ja digla da uzmem telefon moja starija pisulja
je stisnula tipku na kompjuteru i sve lijepo obrisala...bas me razveselila.
Tako sam sada ispucala svoje vrijeme za piskaranje.Zato nista dragi moji, nego vam zelim svima blagoslovljen
Uskrs, svako dobro i mir u srcu.Da nam Isus bude uzor kako svi trebamo biti spremni zrtvovati se dobrobit
drugih ljudi, kao sto je on sebe.Sa mirom u srcu i spokojem u dusi krenite u ovo proljece, neka ljubav bude
svima podsticaj za dobra djela.Neka vjera i religija ne bude ono sto nas medjusobno djeli, jer Bog je jedan i
sve nas jednako ljubi, on ima beskrajno veliko srce...sve vas volim i zelim svu srecu ovoga svijeta!

Krenula sam u piskaranje na blogu sa puno optimizma,da onako za svoju dusu malo ucinim zanimljivijim svoju
svakodnevicu, onda mi se dogodilo ovo sto se dogodilo i to me je zaustavilo na neko vrijeme.
No, evo da polako krecem dalje, jer moram da priznam da mi se svidio ovaj virtualni svijet, a evo i osobe koje
mi se jave i komentiraju dozivljavam kao neku veliku obitelj, jer svi na neki nacin pisu o svojim emocijama,
ono sto prozivljavaju,kroz sta ih zivot nosi,o cemu razmisljaju i sanjare, pa tako vidis da i ono sto ti se cini
crno nije bas uvijek najcnje, da i zivotnu tragediju moras nauciti prihvatiti i ici naprijed, plivati dalje i dalje do svog konacnog cilja...
Danas je Subota, cijeli dan pada kisa, pa ja cistim po kuci,slazem, preslagujem, nas puna kuca, a prostora malo, pa sve nesto moram prebacivati sa jednog mjesta na drugo, na ormare,pod krevet, nikada kraja.
Sutra smo opet sami, moj dragi veli da je tjedan bio slab, pa valja i Nedjelju turpijati, a ja sam vise otupjela
sto se tice ocekivanja da cemo bar jedan dan u tjednu biti zajedno,nista mi ne preostaje, jer znam da nas ima
mali bataljon, a on sam radi.Doci ce valjda i nasih pet minuta, mora, samo neka nas dok smo svi dobro, sve
drugo ce vec doci na svoje mjesto.