Krenula sam u piskaranje na blogu sa puno optimizma,da onako za svoju dusu malo ucinim zanimljivijim svoju
svakodnevicu, onda mi se dogodilo ovo sto se dogodilo i to me je zaustavilo na neko vrijeme.
No, evo da polako krecem dalje, jer moram da priznam da mi se svidio ovaj virtualni svijet, a evo i osobe koje
mi se jave i komentiraju dozivljavam kao neku veliku obitelj, jer svi na neki nacin pisu o svojim emocijama,
ono sto prozivljavaju,kroz sta ih zivot nosi,o cemu razmisljaju i sanjare, pa tako vidis da i ono sto ti se cini
crno nije bas uvijek najcnje, da i zivotnu tragediju moras nauciti prihvatiti i ici naprijed, plivati dalje i dalje do svog konacnog cilja...
Danas je Subota, cijeli dan pada kisa, pa ja cistim po kuci,slazem, preslagujem, nas puna kuca, a prostora malo, pa sve nesto moram prebacivati sa jednog mjesta na drugo, na ormare,pod krevet, nikada kraja.
Sutra smo opet sami, moj dragi veli da je tjedan bio slab, pa valja i Nedjelju turpijati, a ja sam vise otupjela
sto se tice ocekivanja da cemo bar jedan dan u tjednu biti zajedno,nista mi ne preostaje, jer znam da nas ima
mali bataljon, a on sam radi.Doci ce valjda i nasih pet minuta, mora, samo neka nas dok smo svi dobro, sve
drugo ce vec doci na svoje mjesto.
Post je objavljen 08.04.2006. u 21:19 sati.