Ajmerika i demonkracija

četvrtak, 23.01.2014.

Ajmerika i demonkracija

Ponekad želim u Ameriku. Češće nego što bih željela. Popušila sam ljubavnu priču s kapitalizmom. Iako istinski prezirah Busha, a tko li mi je sad taj nobelovac Obama... nada za pušioničare kao ja... a prezirem i kulturu živio Oz i Ofra i svi ti bilderi nekog lažnog duha koji urla o kako se volimo, podržavamo, kako smo ponosni jedni na druge i kako je lijepo da na svemu tome lijepo zarađujemo i keserimo se svi onim lijepim bijelim zubima i, pobogu, što još radite doma... pohrlite na neki mejkover koji će vam usaditi novo zubalo, i kako vas nije sram da hodate uokolo s tom vašom grozotnom frizurom, krnjacima u gubici i nebotoksirani, neošišani, neofarbani. Kako vas nije sram! Da vas sram bude! Ne znate se ni obuć kako triba. Ne znate ni tipa nać kako triba. Al ofraozičari će vas sveeee naučit. I kako da uštedite i zaradite milijun - a nezaposleni ste.


E, ipak bi ja u tu Ameriku. Ima tamo kilometara praznog prostora gdje bi se mogla zavući i nestati, i nestala ponovno postati. Ta je moja želja posve površna i nedorečena. Valjda kao što neke djevojčice zamišljaju da su princeze - ja sam bila princes nekog forenzičnog laba u Mijamiju, iako znam da ni u jamerici ne postoji tako savršen laboratorijski život. Bones ili Kosti - čista fikcija kojom si ispirem umorni i razočarati mozak, koji spava i spava, iako ponekad osjeti da bi se trebao probuditi i trgnuti jer bi vrednije bilo živjeti kao Borhesov troglodit nego ovako. Sve je polu. Ili ništa. U Platonovoj smo spilji živi zakopani. I naš je emocionalni život serijski, laboratorijski. O svojem pravom, sada već bivšem, antropološkom labu neću pričati jer nema veze s mozgom, a kamoli znanošću. Uostalom ko jebe znanost. Bolja je bila permakultura. Dok i ona nije ušla u ofra šou.


Još Ajmerike
Ponekad baš želim da želim u nekad davno obećanu zemlju jer konobarica u nekom holivudskom šitu ima tako lijep stančić i sve ono što ja nemam sa svojim faksom i magihisterijem.
A moglo bi i biti istina da je ta konobarica još sretna, ako je nisu šupirali zbog krize, jer barem joj se na neko neodređeno vrijeme ne tresu gaće isprid bankomata, i još ima gaće, i ne mora ih zamišljati ka gaće na štapu. Valjda nije ka oni Kunta bez kinte iz Afrike. Naravno da nije. Kunta je bila moja mentorica s plaćom od koje je zaradila i ritualno sjedenje u algoritma gdje može čitati, fotografski pamtiti, al ne i kupiti. Kad ovo pišem i samoj mi zvuči kao da sam to izmislila i dabogda jesam, ali nisam. Jebga. Tako je to bilo. Onaj ludi Zekoslav Mrkva, iliti Duško Dugouško, puno je lagao svome netjakiću, pa kad je rekao da stvarno ne laže, potaraca ga tramvaj na kauču. Mene neće.

Ta fraza - posao na neodređeno - to je kao nešto super. Sređen si, možeš biti spokojan jer ćeš imat poso dok ne budeš pokojan. A kad si određen, onda ti se tresu gaće šta će bit poslije. Kad si na neodređeno, šef te kirurški precizno i vrlo određeno zajebava i ucjenjuje s hordom ljudi koja nema posla - kao da su ti nezaposleni oni iz šizoserije hodajući mrtvaci koji će te požderat kad probiju ogradu.

Ipak, lipo je imat posao. Npr. za 1600 kuna. Ili za nula kuna. U radu je spas.
I vjerujem da je u radu spas jer ne dam da vrijednost onoga što radin procjenjuju oni koji preplaćuju lopove i klaune, a potplaćuju poštene šljakere.
A di mi je nestala konobarica? Još ću ja o njoj... u nastavku... Eto opet moje muze... one američke konobarice. Samo kao podsjetnik da priče nikada nisu gotove...beskrajno………………………………………………………………………………...
SAD nije samo privlačna zemlja privlačnih konobarica koje žive pristojnije od mene. Pogledah neki dokumentarac o metu i bandama, tinejdžerskim bandama, bebac bandama, koje se bore i kokaju za teritorij gore od hijena. Što sam ja radila u njihovim godinama? Plesala balet. A hijene? Moguće da sam ih uvridila jer nisam posve sigurna da se one tako kokaju. Moram pogledati na netu. Dakle - bande. Ma ne mislim uopće na politiku. Obični kvartovski američki banditići koji padaju ko muhe u obračunima što je tako lijepo prikazano u raznim filmovima, tako lijepo - mislim edukativno i zabavno za ljubitelje filmova krvi do koljena i limfe do pojasa - ali to je valjda Amerika u kojoj ja ne bih nikada završila, zar ne, mislim, valjda. Amerika banditska za nas uistinu ne postoji, kao ni smrt. To se uvijek događa nekom drugom. Netko drugi će uginuti grcajući do lampeduse, svoje obećane zemlje.
"Civilizacija je možda precijenjen pojam", mudro zbori onaj-nekim-ženama-zgođušni glumčić Baldwin kojeg ne znam ni napisat pravilno.
Aha, Baldwin Prosvjetitelj. Mudrolija on tako u tko zna kojem foršpanu tko zna kojeg filma, a ja se skidam s repriza i upadam u neke druge foršpane, utapam se u reklamama koje kao zločesti gnomi opsjedaju i moj dokumentarac o bandama. Ne mogu više pratit šta se zbiva na ekranu...pokušavam jebote gledat jebeni dokumentarac i ispizde me reklame...eto ih i na rumunjsko-češko-mađarskome...pa promijenim kanal, a tamo opet reklame, ka neki mentalni piling, jebote i opet i jopet: da ima celulita na mozgu, već bi netko smislio da upakira reklame i prodaje ka kremu anticelulitičarku...Pa upalim devedejac i ubacim film. Pa mi se pokvari daljinac i eto titlova na hebrejskome, a film na irskom engleskom koji kao kužim. Moš mislit.

Pa sve manje gledam tv. To je poanta. Svaka priča mora imati poantu. To se uči u školi. Ono - što je pjesnik htio reći.

Eto neke koristi od reklama: toliko te ispizde da se okreneš zdravijem životu.

Vot a fuck is civilizacija i demonkracija. Kad je onaj Periklo popljačkao savezničku blagajnu i eto ti atenskoga umjetničkoga čuda. Ah, vratila se ja ipak onome banditskom dokumentarcu. Izranja on iz brda reklama ko Božje Otkrovenije na moja pitanja o civilizaciji, demokraciji i Americi. Iz njega sam puno naučila. Npr. bande imaju neki klikasti sustav komunikacije - mlataraju rukama i nešto klikaju. To je zanimljivo za lingviste. U 6 država i 33 savezne države drma neki MS-13 i klika neke svoje znakove, a ja kurca ne razumin i šta me onda ima impresionirat neko ponovnootkriveno pleme u Amazoni. Ovi klikaši banditosi haraju Amerikom, a ja nikad čula za njih. Toliko o globalizaciji. A ni oni nikad čuli za ove moje kikaše banditose. Mi ti njima dođemo ko neki Janomami Amazonci. Ne postojimo. Mi smo pristojni, ne klikamo i ne kokamo. Ma jel. Padaju i ovdje ljudi ka muhe i zato nije potreban pištolj ni met ni kokain. Samo velika nevolja koju dijeli većina - jedni drugima nepoznati. Svi jednako plivamo i pokušavamo zaroniti kad naiđemo na govna. I izroniti. I udahnuti. I odahnuti od demokracije koja se globalizira i u posve demon-kratskim oblicima.


ALI - TO SE UVIJEK DOGAĐA NEKOM DRUGOM!!!

Oznake: demonkracija

Volim ljude...

ponedjeljak, 20.01.2014.

...VOLIM mirne ljude... kad sjedim s njima i šutim... i razumijem/o sve... u nama se otapaju ledenjaci i rastu novi, ruše se svjetovi i grade novi, prolaze epohe i dolaze neki novi ljudi... šutimo i...

...VOLIM nemirne ljude... kad sjedim s njima, nemirno razgrćemo razne oluje, lunjamo prpošno i nestašno, očajavamo glasno i smijemo se glasno, bujno i presretno...

...VOLIM vesele ljude... kad sjedim s njima, skakućem, plešem, plješćem i zjakam s vezom, a može i bezveze...

...VOLIM nevesele ljude... kad sjedim s njima, samo smo umorne vrbe, s nožicama u blatu, i gledamo kako bistre rijeke protječu kraj nas... zajedno, isprepleteno i čvrsto korijenje koje čuva rijeku...

...VOLIM i malene, velike, bistriće, glupiće, pametnice, luđose, klaune, ridikule, žute i crne i šarene, brbljavce, balavce, babuške i bebinke, đedove i jeremije i metuzaleme...

PONEKAD, OPROSTITE MI, MALO IH I MRZIM, SASVIM MALECKO, MAJUŠNO, KAD SAM GRRR I KAD MI JE DUŠA SITNA, SITNIJA I NAJSITNIJA... pa to će mi valjda biti oprošteno jer se kajem!!!

a sad idem slušati omiljeni fado i malo voljeti nekoga...

div>

Oznake: volim ljude

Mi biti u velika kaka… reče Jar Jar Binks

Vecejski obračun kod zgovnanog korala

POBOGU, KAKO LI SAM TO DOLIJOOO

Mi neki nemamao velike plaće, ups, imamo malene plaće, ili nemamo plaće, al dobro je, sretni smo, imademo... uvik ima kumpira i kiseloga kupusa... a valjda smo sretni kad se nitko ne buni... osim isprid telepizdije i skupa s davnikom...

I ako stignemo, u močvari našega šljakanja, koje nas mora usrećivati, pitamo se kako je to moguće da nas kao u živo blato stalno vuku neki krediti, a radimo i radimo i radimo i štedimo. Ništa drugo i ne radimo nego radimo. TJ, više se i ne pitamo. Šta se tu ima pitat više. Biće ga da san ja glupa kad mi je tako... očito nesposobna. A onda se sudarimo s karticon jer ditetu tribaju postole, a ustajemo se ujutro s podočnjacima na svoju redovitu šljaksu i hrvamo se s bankomatima i... Bildamo novčanike ka bilderi mišiće nekim usranim proteinima... Pokopat čovika danas postao je veći luksuz nego ga naranit, heboteee

A posli.. sve se ispuše ka izdušeni balun...mlohavi mišići naših novčanika...

I koji će mi kua da je oni lipi dolija u remetinec

Oću svojuuuu lovuuuu

Oću kupit diteteu gaćeeee

Oću uredit lipu grobnicu....

...jel to imala pravo naša glasovita novinarka, koju neću imenovat, kada je rekla da se ne namjerava vozit u tramvaju ujutro u šest na posao sa smrdljivim šljakerima... tada još nije bila poznata, pa je s nama, također nepoznatima, mogla sjediti na kavi. Uostalom, tada još nismo bili šljakeri, samo studenti. Danas Ona suosjeća sa jadnim radnicima i mlati lovu i ne vozi se u tramvaju. Mi smo završili faks i postali šljakeri, a ona je kupila diplomu i postala poznata. Pitam se pamti li još svoju priču o gladi i ukradenom kupusu. Ona je bila glavni junak te priče. Pod Njezinom sviješću i savješću ta je priča zasigurno preživjela poput neke traume iz djetinjstva, kao motor za uspinjanje.... Svojedobno je Ona u svome glasovitome časopisu davala preporuke ženskicama kako se osvetiti frajeru kad nađe drugu žensku. Jedan od prijedloga jest: "Stavite mu mobitel u vodokotlić!" Al ja nisam sposobna za tako mudre osvete, a nije mi to ni bilo potrebno. Mene se više dojmila priča moga frenda Borisa o strastvenoj svađi njegovih dobrih i očito poremećenih prijatelja: ona je njemu ubacila glavu u WC školjku, a on je nju, onako nemoćan i s glavon u fonji, mlatnija po tikvi zgovnanom vecejskom četkom. Ta četka zgovnana, spontana i neplanirana, puno mi je draža od maestro akcija mobitel u kotliću - kad smo već kod vecejskih obračuna kod zgovnanaog korala...

A ONI NEKI DRUGI (mi smo mali, a oni su veliki) imaju.... pa ću o njima u drugome postu koji će, nadam se, kao završetak ove priče, ha, dolijati na moj blog večeras ili sutra... iako bi radije da mi dolija šta para... pa odo ja radit...

Imam ja svoj privatni remetinec u kojem samaaaa triban osigurat obroke, higijenu i razonodu! Pozvala bi ja te dolijale da mi se pridruže barem na nekoliko dana!

Oznake: remetinec

Sreća

četvrtak, 16.01.2014.

Kad bih pisala svoj intimno-emocionalni rječnik, sreća (s ljubavlju) bila bi jedna od prvih natuknica…

… jer sreća je valjda alfa, pa neka prva natuknica pod A ipak bude sreća. Ono što nas, mene, usrećuje, unatoč, usprkos, i izvan opsega uobičajenog termina ljubavi… izvan općepoznate ljubavi tipa tipa koji me ljubi…

*sreća… kad zatvorim sve blogove, ufilmane filmove (u danima ispiranja prenapregnutoga mozga i tjeskobne anksioznosti), jezivu buku mobitela, telefona, sve suvišne riječi telefonske sekretarice, skajpa… kad ukinem bombardiranje informacijama koje su, kao, korisne… u srcu Čajkovskoga i valcera cvijeća, u srcu Enije br. 14… U SRCU SVOJE TIŠINE… i moji prijatelji su zdravo i dobro…

* sreća… u srcu najmirnijega mira: nakon operacije… bolnički polusan i čista svijest da se život nastavlja… a onda ustajanje i pušenje na jedinom mjestu gdje se u bolnici može biti sam, u najmračnijem zakutku iza Hitne pomoći, na Hići u ponoć, a živa sam!, i taj moj bolnički tulum na Hići znači mi više od stotine partijanja—sretno i mirno pušim u toploj zagrebačkoj noć, i na mojoj voljenoj Vinogradskoj, gdje sam se ponovno rodila, promatram ljude u kafiću preko puta… mirišu lipe i mokra cesta – ta je cesta meni vidljiva granica zdravlja i bolesti… ali u tom krugu bolničkom ja sam u podskupu zdravlja kad mogu u šlafroku mirno pušiti i promatrati prolaznike…

*sreća-noćna-zaljubljena tinejdžerka-pismo dečku
Ponekad se noću trgnem i probudim, ali ne otvaram oči… Osjećam da se nešto promijenilo… tišina drugačije miriše… noć ne zvuči isto. Ali ništa se stvarno ne zbiva… tek se sjena prebacila s jednog zida na drugi i u prolazu mi zagolicala obraz…
Šteta što ne znaš kako je divno u mojoj sobi noću. Htjela bih da to nacrtaš. Trepćem u polusnu: na suprotnom zidu igraju se sjene i nemoguće ih je uhvatiti. Mislim kako bi ti to mogao - majstor sjenčenja, majstor nježnosti.
Upališ svjetlo i svega nestane. Ugasiš, i eto čuperaka sive noćne maglice, staklo je vlažno i ugodno hladi obraz… tama suzi… tajanstvena i divna gluha glazba… Sve je stvarno okamenjeno, ukipljeno, a onda se otapa na mjesečini… kapci su mi sve teži… i ja se otapam…….tada poželim da to nepostojeće, nešto između vrijeme, potraje zauvijek, jer mogu prizvati u sjećanje sve što želim, čak i ono što nisam doživjela….

………………………….
………………………….
………………………….
………………………….………………….

Oznake: sreća