Ajmerika i demonkracija
Ponekad želim u Ameriku. Češće nego što bih željela. Popušila sam ljubavnu priču s kapitalizmom. Iako istinski prezirah Busha, a tko li mi je sad taj nobelovac Obama... nada za pušioničare kao ja... a prezirem i kulturu živio Oz i Ofra i svi ti bilderi nekog lažnog duha koji urla o kako se volimo, podržavamo, kako smo ponosni jedni na druge i kako je lijepo da na svemu tome lijepo zarađujemo i keserimo se svi onim lijepim bijelim zubima i, pobogu, što još radite doma... pohrlite na neki mejkover koji će vam usaditi novo zubalo, i kako vas nije sram da hodate uokolo s tom vašom grozotnom frizurom, krnjacima u gubici i nebotoksirani, neošišani, neofarbani. Kako vas nije sram! Da vas sram bude! Ne znate se ni obuć kako triba. Ne znate ni tipa nać kako triba. Al ofraozičari će vas sveeee naučit. I kako da uštedite i zaradite milijun - a nezaposleni ste.
E, ipak bi ja u tu Ameriku. Ima tamo kilometara praznog prostora gdje bi se mogla zavući i nestati, i nestala ponovno postati. Ta je moja želja posve površna i nedorečena. Valjda kao što neke djevojčice zamišljaju da su princeze - ja sam bila princes nekog forenzičnog laba u Mijamiju, iako znam da ni u jamerici ne postoji tako savršen laboratorijski život. Bones ili Kosti - čista fikcija kojom si ispirem umorni i razočarati mozak, koji spava i spava, iako ponekad osjeti da bi se trebao probuditi i trgnuti jer bi vrednije bilo živjeti kao Borhesov troglodit nego ovako. Sve je polu. Ili ništa. U Platonovoj smo spilji živi zakopani. I naš je emocionalni život serijski, laboratorijski. O svojem pravom, sada već bivšem, antropološkom labu neću pričati jer nema veze s mozgom, a kamoli znanošću. Uostalom ko jebe znanost. Bolja je bila permakultura. Dok i ona nije ušla u ofra šou.
Još Ajmerike
Ponekad baš želim da želim u nekad davno obećanu zemlju jer konobarica u nekom holivudskom šitu ima tako lijep stančić i sve ono što ja nemam sa svojim faksom i magihisterijem.
A moglo bi i biti istina da je ta konobarica još sretna, ako je nisu šupirali zbog krize, jer barem joj se na neko neodređeno vrijeme ne tresu gaće isprid bankomata, i još ima gaće, i ne mora ih zamišljati ka gaće na štapu. Valjda nije ka oni Kunta bez kinte iz Afrike. Naravno da nije. Kunta je bila moja mentorica s plaćom od koje je zaradila i ritualno sjedenje u algoritma gdje može čitati, fotografski pamtiti, al ne i kupiti. Kad ovo pišem i samoj mi zvuči kao da sam to izmislila i dabogda jesam, ali nisam. Jebga. Tako je to bilo. Onaj ludi Zekoslav Mrkva, iliti Duško Dugouško, puno je lagao svome netjakiću, pa kad je rekao da stvarno ne laže, potaraca ga tramvaj na kauču. Mene neće.
Ta fraza - posao na neodređeno - to je kao nešto super. Sređen si, možeš biti spokojan jer ćeš imat poso dok ne budeš pokojan. A kad si određen, onda ti se tresu gaće šta će bit poslije. Kad si na neodređeno, šef te kirurški precizno i vrlo određeno zajebava i ucjenjuje s hordom ljudi koja nema posla - kao da su ti nezaposleni oni iz šizoserije hodajući mrtvaci koji će te požderat kad probiju ogradu.
Ipak, lipo je imat posao. Npr. za 1600 kuna. Ili za nula kuna. U radu je spas.
I vjerujem da je u radu spas jer ne dam da vrijednost onoga što radin procjenjuju oni koji preplaćuju lopove i klaune, a potplaćuju poštene šljakere.
A di mi je nestala konobarica? Još ću ja o njoj... u nastavku... Eto opet moje muze... one američke konobarice. Samo kao podsjetnik da priče nikada nisu gotove...beskrajno………………………………………………………………………………...
SAD nije samo privlačna zemlja privlačnih konobarica koje žive pristojnije od mene. Pogledah neki dokumentarac o metu i bandama, tinejdžerskim bandama, bebac bandama, koje se bore i kokaju za teritorij gore od hijena. Što sam ja radila u njihovim godinama? Plesala balet. A hijene? Moguće da sam ih uvridila jer nisam posve sigurna da se one tako kokaju. Moram pogledati na netu. Dakle - bande. Ma ne mislim uopće na politiku. Obični kvartovski američki banditići koji padaju ko muhe u obračunima što je tako lijepo prikazano u raznim filmovima, tako lijepo - mislim edukativno i zabavno za ljubitelje filmova krvi do koljena i limfe do pojasa - ali to je valjda Amerika u kojoj ja ne bih nikada završila, zar ne, mislim, valjda. Amerika banditska za nas uistinu ne postoji, kao ni smrt. To se uvijek događa nekom drugom. Netko drugi će uginuti grcajući do lampeduse, svoje obećane zemlje.
"Civilizacija je možda precijenjen pojam", mudro zbori onaj-nekim-ženama-zgođušni glumčić Baldwin kojeg ne znam ni napisat pravilno.
Aha, Baldwin Prosvjetitelj. Mudrolija on tako u tko zna kojem foršpanu tko zna kojeg filma, a ja se skidam s repriza i upadam u neke druge foršpane, utapam se u reklamama koje kao zločesti gnomi opsjedaju i moj dokumentarac o bandama. Ne mogu više pratit šta se zbiva na ekranu...pokušavam jebote gledat jebeni dokumentarac i ispizde me reklame...eto ih i na rumunjsko-češko-mađarskome...pa promijenim kanal, a tamo opet reklame, ka neki mentalni piling, jebote i opet i jopet: da ima celulita na mozgu, već bi netko smislio da upakira reklame i prodaje ka kremu anticelulitičarku...Pa upalim devedejac i ubacim film. Pa mi se pokvari daljinac i eto titlova na hebrejskome, a film na irskom engleskom koji kao kužim. Moš mislit.
Pa sve manje gledam tv. To je poanta. Svaka priča mora imati poantu. To se uči u školi. Ono - što je pjesnik htio reći.
Eto neke koristi od reklama: toliko te ispizde da se okreneš zdravijem životu.
Vot a fuck is civilizacija i demonkracija. Kad je onaj Periklo popljačkao savezničku blagajnu i eto ti atenskoga umjetničkoga čuda. Ah, vratila se ja ipak onome banditskom dokumentarcu. Izranja on iz brda reklama ko Božje Otkrovenije na moja pitanja o civilizaciji, demokraciji i Americi. Iz njega sam puno naučila. Npr. bande imaju neki klikasti sustav komunikacije - mlataraju rukama i nešto klikaju. To je zanimljivo za lingviste. U 6 država i 33 savezne države drma neki MS-13 i klika neke svoje znakove, a ja kurca ne razumin i šta me onda ima impresionirat neko ponovnootkriveno pleme u Amazoni. Ovi klikaši banditosi haraju Amerikom, a ja nikad čula za njih. Toliko o globalizaciji. A ni oni nikad čuli za ove moje kikaše banditose. Mi ti njima dođemo ko neki Janomami Amazonci. Ne postojimo. Mi smo pristojni, ne klikamo i ne kokamo. Ma jel. Padaju i ovdje ljudi ka muhe i zato nije potreban pištolj ni met ni kokain. Samo velika nevolja koju dijeli većina - jedni drugima nepoznati. Svi jednako plivamo i pokušavamo zaroniti kad naiđemo na govna. I izroniti. I udahnuti. I odahnuti od demokracije koja se globalizira i u posve demon-kratskim oblicima.
ALI - TO SE UVIJEK DOGAĐA NEKOM DRUGOM!!!
Post je objavljen 23.01.2014. u 20:04 sati.