Marketing
Sreća
Kad bih pisala svoj intimno-emocionalni rječnik, sreća (s ljubavlju) bila bi jedna od prvih natuknica…
… jer sreća je valjda alfa, pa neka prva natuknica pod A ipak bude sreća. Ono što nas, mene, usrećuje, unatoč, usprkos, i izvan opsega uobičajenog termina ljubavi… izvan općepoznate ljubavi tipa tipa koji me ljubi…
*sreća… kad zatvorim sve blogove, ufilmane filmove (u danima ispiranja prenapregnutoga mozga i tjeskobne anksioznosti), jezivu buku mobitela, telefona, sve suvišne riječi telefonske sekretarice, skajpa… kad ukinem bombardiranje informacijama koje su, kao, korisne… u srcu Čajkovskoga i valcera cvijeća, u srcu Enije br. 14… U SRCU SVOJE TIŠINE… i moji prijatelji su zdravo i dobro…
* sreća… u srcu najmirnijega mira: nakon operacije… bolnički polusan i čista svijest da se život nastavlja… a onda ustajanje i pušenje na jedinom mjestu gdje se u bolnici može biti sam, u najmračnijem zakutku iza Hitne pomoći, na Hići u ponoć, a živa sam!, i taj moj bolnički tulum na Hići znači mi više od stotine partijanja—sretno i mirno pušim u toploj zagrebačkoj noć, i na mojoj voljenoj Vinogradskoj, gdje sam se ponovno rodila, promatram ljude u kafiću preko puta… mirišu lipe i mokra cesta – ta je cesta meni vidljiva granica zdravlja i bolesti… ali u tom krugu bolničkom ja sam u podskupu zdravlja kad mogu u šlafroku mirno pušiti i promatrati prolaznike…
*sreća-noćna-zaljubljena tinejdžerka-pismo dečku
Ponekad se noću trgnem i probudim, ali ne otvaram oči… Osjećam da se nešto promijenilo… tišina drugačije miriše… noć ne zvuči isto. Ali ništa se stvarno ne zbiva… tek se sjena prebacila s jednog zida na drugi i u prolazu mi zagolicala obraz…
Šteta što ne znaš kako je divno u mojoj sobi noću. Htjela bih da to nacrtaš. Trepćem u polusnu: na suprotnom zidu igraju se sjene i nemoguće ih je uhvatiti. Mislim kako bi ti to mogao - majstor sjenčenja, majstor nježnosti.
Upališ svjetlo i svega nestane. Ugasiš, i eto čuperaka sive noćne maglice, staklo je vlažno i ugodno hladi obraz… tama suzi… tajanstvena i divna gluha glazba… Sve je stvarno okamenjeno, ukipljeno, a onda se otapa na mjesečini… kapci su mi sve teži… i ja se otapam…….tada poželim da to nepostojeće, nešto između vrijeme, potraje zauvijek, jer mogu prizvati u sjećanje sve što želim, čak i ono što nisam doživjela….
………………………….
………………………….
………………………….
………………………….………………….
Post je objavljen 16.01.2014. u 16:38 sati.