Mi biti u velika kaka… reče Jar Jar Binks

Vecejski obračun kod zgovnanog korala

POBOGU, KAKO LI SAM TO DOLIJOOO

Mi neki nemamao velike plaće, ups, imamo malene plaće, ili nemamo plaće, al dobro je, sretni smo, imademo... uvik ima kumpira i kiseloga kupusa... a valjda smo sretni kad se nitko ne buni... osim isprid telepizdije i skupa s davnikom...

I ako stignemo, u močvari našega šljakanja, koje nas mora usrećivati, pitamo se kako je to moguće da nas kao u živo blato stalno vuku neki krediti, a radimo i radimo i radimo i štedimo. Ništa drugo i ne radimo nego radimo. TJ, više se i ne pitamo. Šta se tu ima pitat više. Biće ga da san ja glupa kad mi je tako... očito nesposobna. A onda se sudarimo s karticon jer ditetu tribaju postole, a ustajemo se ujutro s podočnjacima na svoju redovitu šljaksu i hrvamo se s bankomatima i... Bildamo novčanike ka bilderi mišiće nekim usranim proteinima... Pokopat čovika danas postao je veći luksuz nego ga naranit, heboteee

A posli.. sve se ispuše ka izdušeni balun...mlohavi mišići naših novčanika...

I koji će mi kua da je oni lipi dolija u remetinec

Oću svojuuuu lovuuuu

Oću kupit diteteu gaćeeee

Oću uredit lipu grobnicu....

...jel to imala pravo naša glasovita novinarka, koju neću imenovat, kada je rekla da se ne namjerava vozit u tramvaju ujutro u šest na posao sa smrdljivim šljakerima... tada još nije bila poznata, pa je s nama, također nepoznatima, mogla sjediti na kavi. Uostalom, tada još nismo bili šljakeri, samo studenti. Danas Ona suosjeća sa jadnim radnicima i mlati lovu i ne vozi se u tramvaju. Mi smo završili faks i postali šljakeri, a ona je kupila diplomu i postala poznata. Pitam se pamti li još svoju priču o gladi i ukradenom kupusu. Ona je bila glavni junak te priče. Pod Njezinom sviješću i savješću ta je priča zasigurno preživjela poput neke traume iz djetinjstva, kao motor za uspinjanje.... Svojedobno je Ona u svome glasovitome časopisu davala preporuke ženskicama kako se osvetiti frajeru kad nađe drugu žensku. Jedan od prijedloga jest: "Stavite mu mobitel u vodokotlić!" Al ja nisam sposobna za tako mudre osvete, a nije mi to ni bilo potrebno. Mene se više dojmila priča moga frenda Borisa o strastvenoj svađi njegovih dobrih i očito poremećenih prijatelja: ona je njemu ubacila glavu u WC školjku, a on je nju, onako nemoćan i s glavon u fonji, mlatnija po tikvi zgovnanom vecejskom četkom. Ta četka zgovnana, spontana i neplanirana, puno mi je draža od maestro akcija mobitel u kotliću - kad smo već kod vecejskih obračuna kod zgovnanaog korala...

A ONI NEKI DRUGI (mi smo mali, a oni su veliki) imaju.... pa ću o njima u drugome postu koji će, nadam se, kao završetak ove priče, ha, dolijati na moj blog večeras ili sutra... iako bi radije da mi dolija šta para... pa odo ja radit...

Imam ja svoj privatni remetinec u kojem samaaaa triban osigurat obroke, higijenu i razonodu! Pozvala bi ja te dolijale da mi se pridruže barem na nekoliko dana!

Oznake: remetinec