Koliko god da sam se trudila ostati budna,
utonula sam u nemirne snove,
a da ni sama nisam toga bila svjesna.

Iznenada budi me blagi osjećaj topline,
prolazi mi niz ruku,
sve dok se odjednom ne trznem iz polusna.

Opet isti osjećaj,
opet ona bol,
znam da si kraj mene,
ali svejedno ne želim priznati,
ne želim prihvatiti činjenicu da više nisi ovdje,
ovdje uz mene, fizički,
samo znam da mi nikada nećeš dati mira.

Oči mi se same sklapaju iako se ja
i dalje borim protiv same sebe,
pokušavam ovo srce još barem na kratko
održati na životu,
kad mi se svejedno ovaj život više ne živi.

Imala sam sretan život ispunjen ljubavlju,
ne bilo kakvom već onom rijetkom iskrenom ljubavlju,
doista smo se voljeli, onako iskreno,
čisto, kao što skoro nitko više ne zna voljeti.

Živjela sam život o kojem sam samo mogla sanjati,
o kojem svi vi možete samo sanjati,
a sada shvaćam da je to doista i bio san,
san iz kojega sam se nažalost morala probuditi,
san u kojem ti više ne postojiš,
to je ono što me ubija.

Zadnja misao koja mi je prošla kroz glavu,
bila je:
''Voljela sam ga mnogo, a još uvijek ga i volim, srce moje miruj, polako ću mu poći.''

Nakon toga, bezbrižno sam opustila glavu na ovom mekanom jastuku,
sklopila oči i utonula u san,
san iz kojega se više neću probuditi,
ondje ću biti zauvijek sretna, jer ću konačno biti uz NJEGA!


Toliko od mene za sada. Pusa :*.

P.S. Ne zamjerite na malo lošijem pisanju, dulje vrijeme već nisam napisala neku pjesmu.