Opet..opettt...opeeet...
Ne pustite me vise na miru...ne dosta je vise..zasto mi to raditeeeee!!!!
Aaaaaaaaaaaaaaaa.....
„uh opet zar je opet mora? Ne nemoguce...sinoc se to opet zbilja dogodilo..otkud mi samo ovi oziljci!?“
Svake veceri.....napadaju me razna bica..duhovi...zombiji neznam ni ja vise tko ne..hrane se mojim strahoom...nemogu da se ne bojim...tko ih se nebi bojao....ulaze kroz zidove...
Vide se samo njihova lica.....njihove kandze me se uvjek docepaju...svako jutro se budim sa novim oziljcima...sve je to pocelo...
Prije par godina...netko me gledao iz moga ormara...ali tako je uzak da unutra nitko ne stane bio je pun odjece...ali svejedno gledao me par crvenih ociju...tako sam se bojala ali oni su me vukli sebi..neka me sila privlacila...kada sam ugledala tu nakazu okrenula sam se vristeci i pokusala pobjeci iz sobe...ali vrata su mi bila zakljucana...samo neznam kako nisam imala kljuca od svoje sobe nikada...
Evo i sada kad pisem ovu pricu jezim se od toga dogadaja opet osjecam da me ta nakaza gleda...opet se bojim..uzasno se bojim...
Docepala me se bila sa kandama i rasparala mi cijela ledja...i sada nakon svih tih godina vratila se...ponovo me muci..ali ovai put neprestano...dolazi stalno...para mi svaki djelic koze...ali nitko mi ne vjeruje...nitko me ne zeli spasiti...
Tako uzasno izgledam...neispavano...blijeda kao da u sebi nemam ni kapi krvi...
Svi misle da mrzim svoj zivot da patim zbog necega i da si sama nanosim bol...ali ja sam uvijek bila sretna osoba...volila svoj zivot pod svaku cijenu...i nikada si tako nesto nebi napravila....ali udaljila sam se od svih jer nisam htjela da vise itko pati kao i ja...
Bojim se da jednoga dana necu vise moci se boriti protiv njih i da cu se samo prepustiti..
„ocito ce tako i biti“..rekoh tiho sama sebi..
Ja zivm od malena u velikoj kuci...u kojoj ima puno mracnih mjesta...zivjela sam sa roditeljima ali prije par godina su poginuli u cudnoj nerazjesenoj nesreci jedne noci...
Svi misle da je to nesreca i slucajnost ali ja ne..te je noci bio krvav mjesec i sjenke se nisu pojavile kod mene...prvi sam puta bila pomislila da sam sama u kuci...
To su mi one napravile...ubile moje roditelje a sada zele i mene...zele moju dusu....
Zato me i proganjaju..neki je kljuc u mojoj dusi...koja ce uskoro ocito postati njihova i oni to znaju..
Zato su sada sve sporiji u nanosenju boli meni...zele stvarno da ja patim..i uzivaju u tome...
„neee...o nee evo ih opet...o mooj boze koliko ih je samo....nemojte molim vas nemojte ne opeet nemojteee...boliii meeeeeee!!!!“
„bwahaha...uskoro si nasaaaaaa.....nasa bwahahaha....samo nasaaaa....bwahhahaha...“
„zasto mi to raaaadite...nemojteee....to me booooliii.....aaaaaaaaaaaaaaaa“
„mmm...kako fina svjeza krv...mmm..kako te volim paratiii...svaki dio te tvoje njezne predivne koze...bwahaha....tako je vristii...boj se hrani nas....bwahaha“
„aaa....to je ne-iz-dr-zi-vo ne-mo-gu ja t-o v-ise pod-no-si-tii“
„mmm..tako smo blizu da te unistimo...mm kako si lijepa tako krvava tako hladna...bez zivota“
„ne-mogu ja to vi-s-e od-u-s-taj-em“
„KONACNO!!! Nakon toliko godina sto smo te mucili uspjeli smo...tvoje ce tijelo ostati dozivotno ovdje lezati....obliveno tvojom krvlju koja ce zauvijek teci...a ti tvoj duh...ce bdjeti zauvijek nad bezivotnim tjelom i ostati zauvijek tako zarobljeno...“
„a-li z-as-to-o? Me m-u-u-c-i-t-e ?? “
„Bwahaha..eto tako iz zabave..ti si nam kao mala upala u oko i hranila nas svojim strahom da smo te za nagradu odlucili zauvijek ostaviti zarobljenu sa tvojim tijelom..zarobljenu u vremenu i zauvijek samu...ZBOGOM!!“
Otisli su i ostavili me zauvijek samu..
I tada se u sobi culo samo...
„ah.“
Izdahnula sam jednom zauvijek i ostala zarobljena gledajuci svoje blijedo tijelo..iz kojeg stalno tece vrela krv..gledala i patila zauvijek...