Nisam neka strašno poliglotna ali razumijem engleski, njemački i talijanski, a govorim engleski i njemački, dok talijanski tak-tak, znam fraze potrebne za sporazumijevanje na poslu.

Kad onaj dio pristojnih i dobro odgojenih stranaca uđe u moju radnju i počne razgovor na svom jeziku, vrlo često pitaju razumijem li ih. Talijanima stoga obično odgovorim "un po´", što znači "malo", pa se odmah mogu ravnati da neće dobiti od mene opservacije na talijanskom. Ali, rukama i nogama, sve se može reći i skužiti. Kad smo se doselili u Buje, dragi i ja smo upisali tečaj talijanskog jezika. Tu je sve ionako dvojezično, mjestopisne table, table na javnim ustanovama, državni službenici moraju znati oba jezika i sl. Uostalom, Buje su mjesto s najjačom talijanskom zajednicom u Istri. Kad sam dobila garsonijeru od Digitrona, bila sam si sva važna i jako egzotično mi je zvučala adresa na talijanskom. Via ... Elem, bijasmo na tom tečaju. Voditeljica počela s frazama upoznavanja i slično. E, ali ona nas je pokušala učiti slijedećem: "Sono felicissima di fare la Sua conoscenza." (Sono feličisima di fare la sua konošenca.) iliti nešto kao "Presretna sam što Vas upoznajem.". Pa smo žemsku pitali je li to uobičajeno talijansko razgovaranje. Mislim, ako ti plaćam da me naučiš, onda me nauči normalnim frazama a ne frazetinama koje bih možda izgovarala na crvenom tepihu Mostre, hej! I tako, nešto smo naučili. Meni je pomoglo na poslu, proširivala sam znanje s pokojim izrazom. Tako sam, radeći u duty free shopu, naučila besprijekorno izgovarati rečenicu kojom smo morali obavijestiti kupce da smo specijalizirano skladište za opskrbu brodovima. Pa bih kilometarsku rečenicu izgovorila u dahu, sa svim potrebitim naglascima i Talijanci bi pomislili kako super pričam. Pa bi slijedila potpitanja, a tu već nisam bila na svom terenu. No, nije me sram ne znati. Imam europski rječnik (takav jedan sam onomadne poklonila lokalnoj knjižnici, budale mene. Da sam tada znala za knjižničarku u metropoli, odnijela bih njoj u zamjenu za prekrasan osmijeh...), imam one male žute Langenscheidtove rječničiće, imam knjižice "1000 najpotrebnijih talijanskih-njemačkih-engleskih izraza" i snalazim se. Stranci se nasmiješe, pričekaju dok ne pronađem odgovarajuću riječ, drago im je što se trudim.

Njemački izvlačim iz pete, prisjećam se nekih lekcija iz osnovne i srednje škole. Zadnji put sam njemački učila, odnosno slušala u četvrtom srednje. Ali mi je ostalo u sjećanju dosta toga. Engleski sam počela učiti u trećem srednje, zbog usmjerenog obrazovanja i izabranog zanimanja matematičar-informatičar. Sva stručna literatura tada je bila samo na engleskom. Pa je nekako ispalo da mi je engleski najmlađi ali i najmiliji. Na njemačkom moraš razmišljati o stavljanju glagola na kraj rečenice, gramatika je dosta komplicirana. I ima hrpa složenica, npr. Gesundheiszustand i slične pa ode jezik u čvor dok to izgovaraš... A na engleskom je i većina filmova pa uvijek pokupiš neku izreku.

Imam prijatelja, odnosno krsnog kuma starije Potočnice koji je časnik na stranome brodu ("pomorac sam, majko,..."). Posada mu je obično sastavljena od mornara i časnika s raznih strana svijeta, a svi se sporazumijevaju na đapa-drapa engleskom. Bila sam uvjerena da kum super priča engleski. Dok ga nisam čula kako priča s nekim strancem. Ludnica. Do tada sam uvijek bila nekako stisnuta, htjela izgovoriti rečenicu od početka do kraja potpuno gramatički točno. A moj kum, ako ne zna neku riječ, objasni je naokolo kere dok sugovornik ne skuži, ili koristi naslove filmova (bio je, za vrijeme stare Jugoslavije, neki srpski film gdje je glavni junak izgovarao na engleskom isključivo naslove filmova ili izraze iz njih, ne mogu se sjetiti ni naslova niti glumca...). I normalno pričaju. Pa sam i ja prestala s kompliciranjem. Znam ponekad i započeti rečenicu a da mi je sugovornik završi. Glavno da se kužimo.

Zbog tog svog, je li, znanja jezika onda obično postanem informativni centar za strance koji su prvi puta u gradu. Blizu mi je jedan gradski hotel i većina stranaca iz njega, ako zatreba nešto što im ja mogu prodati ili napraviti, dođu k meni. Pa popričamo, pa im onda objasnim gdje je što, ako imam – dam im plan grada. Onda, evo ih sutradan, da priupitaju gdje se dobro jede riba, gdje se može kupiti dobro vino, gdje je najbolja plaža. Pa se sretnemo u gradu i srdačno ispozdravljamo.

Jutros idem na posao. Ulica pusta, kao i obično izvan sezone. Izlazim iz omiljenog kafića, nakon prve jutarnje. Na početku moje ulice Šveđanka, bila je kod mene prekjučer i jučer. Širok osmijeh, pozdravljanje, komentari o lijepom vremenu. Ja u radnju, ona u šetnju. Malo prije mi je naišla, malo popričale. Možda se više nikada ne sretnemo, ali možda se ponekad prisjeti Umaga i žeme koja joj je svaki put poželjela dobrodošlicu i upitala što može učiniti za nju.

Dosad sam skupila hrpu takvih poznanstava sa simpatičnim strancima, koji povremeno ili redovno ljetuju ovdje. Jedne godine bila sam s mužem čak i gost jednom starijem bračnom paru iz Amerike. On je svećenik, Amerikanac podrijetlom, nekad bio kapetan broda. Ona je Japanka, upoznali se u Japanu. Imaju jahtu usidrenu u umaškoj marini, dođu svake godine na par mjeseci... Onda jedan također stariji gospodin, podrijetlom iz Dalmacije, ali je godinama radio vani, prvo u Njemačkoj a zatim u Americi, u NASI. Inovator, nemirni duh koji luta svijetom, redovni je i izvanredni predavač na nekim sveučilištima razbacanim posvuda. Pa se dođe malo odmoriti na našu obalu. Svaki puta kad dođe u Umag, prvo dođe k meni. Izljubimo se, srdačno popričamo. Moj dragi kaže da izgleda da privlačim samo starce... Kad umru, tko zna, možda mi ostave štogod u amanet...