eluard
subota, 29.12.2018.
Bog se smije
kruh, voda, vino, i more
moja ista nada
moja ista hrid
moj isti brid
kruh, voda, ista smokva, isto ciče
na prozorima grilje
isto sunce grije
isto zlato krije oblutke male od bjelokosti
vino i more
vali i zore
rude zore ružičaste nad tim olovnim morem
fijuče, pa padne, vjetar ludi
to moja duša žudi
okovana srebrom,
zlato,
zlatni kruh, zlatno more, zlatne zore
a toplina srce grije
usred vina
bog se smije
četvrtak, 27.12.2018.
proživljeni cvjetovi ili žuta strana mjeseca
pridobili su me, želje i snovi
udisala sam ostale likove. svi su bili puni sunca.
ona je znala nečuvene stvari.
bila je na poseban način bestidna, prkosna.
kosom svijetlom poput lana slala je u eter
zaglušujuće mrave, a oni se lijepili oko staklenke meda.
moralisti su se žurili prema vratima. darivan, jedan dan
je bio svetost, dva dana više svetosti, tri dana svetkovina.
potpunoma postala je moja, na poseban način.
redovito sam uplivala u njene noge, posebno bedra.
besprijekorno pohranjene, one su se gubile. i samo po mjehurićima
sam prepoznala brazdu puta. bez zavičaja.
zanimljivim uglazbljenim kretanjem njihali su se bokovi
i stražnjica sa kojom je ponosno
i neovisno mirisala na ženskost.
njena uloga bila je preobrazba. dragocjena izabranica pjesnika.
koja se pravila da nije mračna, kao bačeni rov usred
likujućih osmijeha.
povorke šišmiša, gle, šareni moj plijenu
noćas bih da miraz od svile ogrne mi bedra.
i da mozart spavajući napiše najljepše note dosad.
a noć je krenula od sivog obraza namjestiti drobnost
pjene od maslaca se skiću tako rubovima zdjele
sve je tusto i žitko,
šareni moj plijenu.
nedjelja, 16.12.2018.
molitva
bože, nemoj mi dat da umrem
i nemoj mi dat da se mučim
ako baš moram,
uspavaj me nježno
i ostavi njemu znak,
hrabrosti mu daj.
bože, toliko je veliko to prostranstvo
i toliko malo, da ponekad i u moje rubove stane.
ali, ostavi mu ljubav, ostavi mu vjeru
ostavi mu znak da ga gledam,
i da sam tu, tik pored.
četvrtak, 06.12.2018.
jedna ljubavna
jučer me posramio jedan pjesnik
muškarac
jedan koji piše samo ljubavne pjesme
po noći, sjetne, pohabane ali prohodljive
snježne ali tople
iskričave, ali nijeme
posramio me rekavši mi, kakve ti to pjesme pišeš
to su tramvaji na rijeci
to su papuče pored kante za smeće
to su orlovi i magarci koji jure
e pjesniče, naslonila bih glavu na tvoje rame
ali tada pjesme bilo ne bi
tvoje savinute ruke i pogled daleki
zaustavili bi misli
subota, 01.12.2018.
slavna i slasna
ti nemaš oči
ja napretek sanjam
galebovi mijauču. valovi se dvore.
moja sitna kosti, moji nokti blaguju
sa tvoje kože
ministranti vječnosti, oni tu stoje,
čvrsto ko slanutak okreću glave
a razasuti.
plijesan proviruje, i napuštena ljetna kuhinja
ne može bez tvoje ljubavi
leći u zaborav.
ne mogu okenuti bok na drugu stranu
bez strasti tvojih prstiju,
vruća i daleka strasti.
meka i slasna nježnosti.
receptor
snježni dlanovi
kao promuklo ispunjene leteće želje
i trbušaste žene
hvataju plijenove za vrat.
ljepota iz tvojih očiju analizira me, promiče
poput skupog parfema,
dok ja kao pečat na tvojoj usni
njušim simbole
gutam med sa livade
debussy
moja uzavrela smrti, živa radosnice
ja sam kao lijevak što drhtavo guguče
dok klokoće kiša po kockama betona
i dok se niz bršljan slivaju kapi.
gdje si gorda pridošlice, gdje te nađoh,
tu na oltaru sjediš, u bijeloj čipki škripiš
i nogama mašeš
a oko tebe tamjan urezuje
