jučer me posramio jedan pjesnik
muškarac
jedan koji piše samo ljubavne pjesme
po noći, sjetne, pohabane ali prohodljive
snježne ali tople
iskričave, ali nijeme
posramio me rekavši mi, kakve ti to pjesme pišeš
to su tramvaji na rijeci
to su papuče pored kante za smeće
to su orlovi i magarci koji jure
e pjesniče, naslonila bih glavu na tvoje rame
ali tada pjesme bilo ne bi
tvoje savinute ruke i pogled daleki
zaustavili bi misli