eluard
ponedjeljak, 13.08.2018.
tvoja duša
tvoja duša
i ptičje gnijezdo
zar nije to isto
leglo za toplinu
tvoja duša
moja drhtava
voćka
darovi na cvijeću
tvoja duša
pripravak od mente
tinktura za sutra
stup ispod krova
atrij leptira
tvoja duša
glas milosti, među tonovima
puno drvo grahorica
bezbroj krakova
zar nije isto
tvoja duša
bijeg prisnosti
umotani ametist
nije li isto..
nedjelja, 12.08.2018.
vrtlog na ramenu
bože, kako volim tvoje svete misli. nemirno je sjedila dok se tijelo
hladilo u čipki i kroz prozirne dijelove mogla se vidjeti gola koža
kako se izvija i diže.
odrezala je juros nokte i namazala ih prozirnim lakom u jednoj od sasvim
blijedih boja. koža lica joj je bila bijela. odmorna, ali bijela. no unatoč,
htjela je namazati samo oči.
malo bijele podloge na kapke, zatim srebrni prah, zatim srebrne šljokice
i crna tanka crta umjesto namazanih trepavica.
sve vrlo hladno i odmjereno.
pala joj je cijela paleta boja na pod. četiri boje su se rasprsnule i morala
ih je očistiti iz utora. ostale su izgledale dobro.
malo mirisne kreme na ruke, i mogla je krenuti. takva, sva blijeda, ali i sva
puna. puna njegovog pogleda. i njegovog dodira. nisu dovoljne riječi.
rekla je rebeki preko telefona da je srela lidiju. i kako je lidija uredila stan,
bolje rečeno kako je sve pretrpala namještajem, stavila premasivna vrata
u taj mali prostor. i kako se sva pretvorila u onu babu s kolačima, iz bajke.
samo ne, ne jesti njene kolače.
btw, ona niti nije pekla te kolače, pekla ih je njena prijateljica. jer, kupila
je pećnicu koju nije znala upaliti. a zatim i dala svečanu izvjavu
kako se ona ne želi zavlačiti u dubinu pećnice i čistiti nakon svakog
pečenja jer joj je to naporno.
jutros se rebeka trebala vratiti. napravila joj je tortu u obliku srca,
sa korama od bjelanjaka i kremom od pistacija.
da joj poželi dobrodošlicu u čisti stan.
zanimalo ju je kako je bilo. sigurno je donijela puno fotografija.
iako ona nije marila mnogo za fotografije. na putovanju je obično
vodila svoj dnevnik koji je kazivao mnogo više. i bila je odana onom
starinskom tipu pisanja u kojem je opisivala svaki detalj koji je sa uživanjem proživjela, i svaku misao o sebi, kakva je bila u novom okruženju, i što je osjećala u samoći, a što u odnosu sa drugim ljudima.
obavezno bi tu bilo potankih, pa i smiješnih opisa novih ljudi koje je
upoznala. ali isto tako i opisa krajolika, raznih građevina, i dana
i noći..
srijeda, 08.08.2018.
budni trenutak
čak te više
ni ne pitam ništa
ja šutim, ti šutiš
noć kaplje po nama
napojili smo ptice
čak ni komarcima ne nedostajemo
oblikuju san i oni nama, i mi njima
pospremljena je posuda, u kojoj ćemo se
ponovo pronalaziti
ko divlji izdanci pšenice
ko klice sa pogledom orla
čak se više ne pokrivam krilima oko njegova struka
ni bedrima širokog raspona
ni miješanim trgovinama
ni pustim trgovima
čak više ne nastupaju ni ručkovi,
ni mnogo posla
niti traju mesopusti
ja čak i ne mirujem više
jesam li mogla, i mogu li
jesam li progovorila znatiželjno
o gustim usponima po planini
jesam li u središte misli pozvala silvestrovo
ili ukrala sjajno badnje veče
od drskih provalnika
čak, mi nismo više ni stranci, toliko smo otišli
ironično mi mučimo razdvojenost
i zadivljeno blijedi naša žudnja
gdje smo kad se kilometarska unutrašnjost
poravnava sa tjednima
nedostajemo
nježan plavi cvijetak, bez mirisa se njiše
i oko njega zelena trava pleše
gore-dolje, neprepoznati
nestajemo
utorak, 07.08.2018.
nivo bezazlenosti
pokušavam zamisliti taj nivo bezazlenosti. ona je bila sušta suprotnost
rebeki. srela sam ju neki dan. i sluzavo smo se pozdravile. onako, preko
volje. nije niti u ovim godinama izgledala loše. uvijek dovoljno ukočena,
uvijek dovoljno očuvana, uvijek oprezna.
pitala me gdje idem, i rekla sam joj. idem počistiti rebeki stan. ti? kako to?
pa valjda nije imala nikog mlađeg za taj posao, nasmijem se.
kako me to pitaš? pa zar nije normalno takvo nešto povjeriti osobi u koju
imaš povjerenja?
nasmijala se bez imalo topline, zatvorenih usana, samo kroz grlo.
prava zavidna prasica, pomislih. kako može biti tako prijetvorna.
kako uopće živi ta ženka. kako se pari.
unatoč mnogih muškaraca koje je spominjala ona se uvijek činila
pakleno nesretnom osobom. tko zna zašto. tko je to sjebao njeno djetinjstvo,
i njene sanjarske želje. čula sam da čak niti sa kćerkom ne priča.
prava sablast od žene.
dođi da vidiš novi namještaj. ne bi prepoznala moj stan, sada i onda.
-odjednom je kliknula, a usta su se ipak razvukla u nešto što možeš
nazvati osmijehom.
možda dođem na jesen, prozborih odsutno. doći ću ti za rođendan.
može tako?
subota, 04.08.2018.
limene kutije
kada puno toga ne znaš, puno toga ti promakne, ili izgleda sasvim drugačije.
tako je napr. ona uživala jesti mamin ajvar, onako samo sa kruhom, i golicala su ju pitanja uz što bi sad taj ajvar najviše pasao, a onda, sita do grla,
pomislila bi kratko..- uz ništa.
ajvar je ajvar. taj mamin.
tako valjda i u životu. zavela je ona nekoliko žena. sjetila ih se barem nekoliko. možda je i nju zavela.
otvorila je jednu plastičnu kutiju i u njoj našla glavicu češnjaka i dvije glavice
luka. izvadila ih je i pospremila u vrećicu, a kutiju stavila u sudoper.
kasnije će ju oprati. zanimljivo joj je bilo koliko je malo namirnica rebeka
koristila. i kako je sve to bilo pažljivo sortirano jedno do drugog.
kutije su nadasve bile zanimljive. a bile su to kutije stare i po više godina.
limene. svaka je imala neki svoj natpis. neku svoju priču. i svaka se nije
otvarala na isti način. a bile su u raznim bojama. bilo je čak i zlatnih i srebrnih. a naišla je na dvije velike koje su u sebi sadržavale nekoliko malih.
podsjetila se na svoju baku. ona je u jednom takvom setu držala sve
namirnice koje je koristila skoro pri svakom kuhanju.
rebeka je očito nekad sakupljala te kutije. pa ih onda i funkcionalno upotrijebila.
papir koji je našla u pretincu ladice bio je boje bijele kave sa crnim i bijelim
natpisima marry christmas, happy new year. i bile su nacrtane neke boce
šampanjca koji se pjeni. we wish you i ...crne i bijele davidove zvijezde
i zlatni sobovi...baš lijepo. vidjela je taj papir u dmu. i ona ga je kupila
kad je trebala omotavati poklone za novu godinu i božić.
imao je dvostruke motive. s jedne strane ovo navedeno, a s druge samo
srebrne zvijezde.
i djelovao je jako toplo. da, nisu se dogovorile, ali stavit će taj papir
kao podložak na police. pa ako i ne bude dosta kupit će nešto slično
u knjižari i dodati. nije toliko bitno da bude sve jednako.
