eluard
srijeda, 08.08.2018.
budni trenutak
čak te više
ni ne pitam ništa
ja šutim, ti šutiš
noć kaplje po nama
napojili smo ptice
čak ni komarcima ne nedostajemo
oblikuju san i oni nama, i mi njima
pospremljena je posuda, u kojoj ćemo se
ponovo pronalaziti
ko divlji izdanci pšenice
ko klice sa pogledom orla
čak se više ne pokrivam krilima oko njegova struka
ni bedrima širokog raspona
ni miješanim trgovinama
ni pustim trgovima
čak više ne nastupaju ni ručkovi,
ni mnogo posla
niti traju mesopusti
ja čak i ne mirujem više
jesam li mogla, i mogu li
jesam li progovorila znatiželjno
o gustim usponima po planini
jesam li u središte misli pozvala silvestrovo
ili ukrala sjajno badnje veče
od drskih provalnika
čak, mi nismo više ni stranci, toliko smo otišli
ironično mi mučimo razdvojenost
i zadivljeno blijedi naša žudnja
gdje smo kad se kilometarska unutrašnjost
poravnava sa tjednima
nedostajemo
nježan plavi cvijetak, bez mirisa se njiše
i oko njega zelena trava pleše
gore-dolje, neprepoznati
nestajemo
