eluard
utorak, 07.08.2018.
nivo bezazlenosti
pokušavam zamisliti taj nivo bezazlenosti. ona je bila sušta suprotnost
rebeki. srela sam ju neki dan. i sluzavo smo se pozdravile. onako, preko
volje. nije niti u ovim godinama izgledala loše. uvijek dovoljno ukočena,
uvijek dovoljno očuvana, uvijek oprezna.
pitala me gdje idem, i rekla sam joj. idem počistiti rebeki stan. ti? kako to?
pa valjda nije imala nikog mlađeg za taj posao, nasmijem se.
kako me to pitaš? pa zar nije normalno takvo nešto povjeriti osobi u koju
imaš povjerenja?
nasmijala se bez imalo topline, zatvorenih usana, samo kroz grlo.
prava zavidna prasica, pomislih. kako može biti tako prijetvorna.
kako uopće živi ta ženka. kako se pari.
unatoč mnogih muškaraca koje je spominjala ona se uvijek činila
pakleno nesretnom osobom. tko zna zašto. tko je to sjebao njeno djetinjstvo,
i njene sanjarske želje. čula sam da čak niti sa kćerkom ne priča.
prava sablast od žene.
dođi da vidiš novi namještaj. ne bi prepoznala moj stan, sada i onda.
-odjednom je kliknula, a usta su se ipak razvukla u nešto što možeš
nazvati osmijehom.
možda dođem na jesen, prozborih odsutno. doći ću ti za rođendan.
može tako?
