eluard
nedjelja, 12.08.2018.
vrtlog na ramenu
bože, kako volim tvoje svete misli. nemirno je sjedila dok se tijelo
hladilo u čipki i kroz prozirne dijelove mogla se vidjeti gola koža
kako se izvija i diže.
odrezala je juros nokte i namazala ih prozirnim lakom u jednoj od sasvim
blijedih boja. koža lica joj je bila bijela. odmorna, ali bijela. no unatoč,
htjela je namazati samo oči.
malo bijele podloge na kapke, zatim srebrni prah, zatim srebrne šljokice
i crna tanka crta umjesto namazanih trepavica.
sve vrlo hladno i odmjereno.
pala joj je cijela paleta boja na pod. četiri boje su se rasprsnule i morala
ih je očistiti iz utora. ostale su izgledale dobro.
malo mirisne kreme na ruke, i mogla je krenuti. takva, sva blijeda, ali i sva
puna. puna njegovog pogleda. i njegovog dodira. nisu dovoljne riječi.
rekla je rebeki preko telefona da je srela lidiju. i kako je lidija uredila stan,
bolje rečeno kako je sve pretrpala namještajem, stavila premasivna vrata
u taj mali prostor. i kako se sva pretvorila u onu babu s kolačima, iz bajke.
samo ne, ne jesti njene kolače.
btw, ona niti nije pekla te kolače, pekla ih je njena prijateljica. jer, kupila
je pećnicu koju nije znala upaliti. a zatim i dala svečanu izvjavu
kako se ona ne želi zavlačiti u dubinu pećnice i čistiti nakon svakog
pečenja jer joj je to naporno.
jutros se rebeka trebala vratiti. napravila joj je tortu u obliku srca,
sa korama od bjelanjaka i kremom od pistacija.
da joj poželi dobrodošlicu u čisti stan.
zanimalo ju je kako je bilo. sigurno je donijela puno fotografija.
iako ona nije marila mnogo za fotografije. na putovanju je obično
vodila svoj dnevnik koji je kazivao mnogo više. i bila je odana onom
starinskom tipu pisanja u kojem je opisivala svaki detalj koji je sa uživanjem proživjela, i svaku misao o sebi, kakva je bila u novom okruženju, i što je osjećala u samoći, a što u odnosu sa drugim ljudima.
obavezno bi tu bilo potankih, pa i smiješnih opisa novih ljudi koje je
upoznala. ali isto tako i opisa krajolika, raznih građevina, i dana
i noći..
