eluard
ponedjeljak, 15.01.2018.
tvoji stihovi
odgovaraju na mene, tvoji stihovi
raznobojne lampice na plafonu kafea,
i nestašna ogrlica na tvom vratu
jesni glagoli
o prizivu...kao dubina oceana
tvoja kosa, dok prati tvoje oči
klavijature...kao dubinaocena
ima li nešto od tvojih odvojenih prstiju
među razotkrivenim zavjesama
dok
misliš, o bilo kome, o bilo čemu,
kako zapaliti svijetlo, i reći joj
kako reći, kako osjećaš, koliko riječi
da ne bude dosta
da ne bude previše, kad tijelo gubi teleportaciju,
tjelesnost, i igranje zvijezdama...
u glavama, igre, spočitavši sebi prisnost,
zanijemile oči
imaju snagu, svega što može vidjeti
i ne znamo gdje
promjene o svemu, posegnule osti,
fokus na žutom šantungu
a iznad njega, kamelhar
povratak magli, godi u golom granju, i diše
punim plućima
ko punokrvni konji, razjareni i divlji
u prašini radosti
subota, 06.01.2018.
accessoire
sve je govorilo u prilog procesu ženstvenosti
ili o ponovnom povratku
na scenu ženskog skijanja
po pločnicima vremeplova. ne bi se moglo reći
koliko je sudbonosna bila misao, ideja,
ali nešto novo, neophodno, bodrilo je vedrinu.
u ovoj ste ženstveni, rekla joj je, ma što to u tom
trenutku značilo, jer ona je vidjela da je ta samo
uža od one druge. i da joj je isticala struk i bokove,
možda grudi.
a u onoj drugoj osjećala se kao u štep deki, i tako
je vjerojatno i izgledala.
uz sve to pristajao je i poseban accessoire,
našlo se još koječega.
iznutra gledano, bila je kao u novom okviru
piščeve mašte, a prodavačica je ličila na
upravnog direktora neke vanzemaljske firme,
koji je tu sasvim slučajno zalutao, pa se divi
njenoj euforiji za slatkišima.
biti ili ne biti, osvanuo je odnekud i shakespeare,
pa je, posvetivši se dvojbi, ubrzano izašla iz
trgovine.
četvrtak, 04.01.2018.
g
da smo se češće vidjeli
znali bi da ne postoji vrijeme
ni za mene
ni za tebe
u tom jednom trenutku slave
ti si bio dugokosi indijanac
a ja tek jane
izbjegla povike
niz ulicu sam umjesto tvojih nogu
gledala
sunce
i osjetila kaliforniju koja gmizi
po tvojim leđima, kao neman
da smo se češće vidjeli
meni bi ostao tvoj osmijeh
zauvijek
i tvoje oči zasigurno ne bi
svirale kao teniske loptice
u gaju
i mi bi na tom igralištu atletike
sigurno bili
prvi žutokljunci
u tenisicama boje crvene breskve
i
s duginim ruksacima
na travnjacima
mi bi trčali
stalno
ususret
jedan drugome
srijeda, 03.01.2018.
intermezzo
zabilježena noć. u dnu tvojih očiju ima jedna neosvojena slika prštavih valova.
i dok sjediš na kauču, ukrštenih nogu, sa olovkom u ruci, ja slutim tvoje iznenađene i vlažne
prste.
satima valceri probijaju se kroz tvoje sljepoočice, a ti si negdje zatomio labudove.
i duboko, u sebi, ti snivaš o mom valovitom tijelu.
prštanje tvojih trepavica, i drhtave dlačice na tvom trbuhu, i ja nijema, raširena, zamračena,
i očiju u polusnu, tipkavog senzibiliteta, samo tebi svojstvena.
kako da se ne ponavljaju glasovi, i kako da miruje dikcija ustoličena na tvom čelu, dok goropadno
urezuješ moje ime u vijuge svoje svijesti, i dok cvijećem uokviruješ moju sliku, koja ne govori
ništa, osim da te voli.
u ulicama noćnog grada zaspala su stakla iza kojih se množe statue, ne pridaje važnost
tjelesnosti, umire priroda, pričaju tek poneki sa zvukom ždralova.
a ti ponavljaš svoje uvertire, isprekidane zanose čuvaš na tjemenu, i vratom trljaš moje
želje, dok tvoja brada počiva na mom pupku.
sjene zraka lutaju samnom, a u krošnjama koje su prazne, čuče repovi zmajeva,
i tvoje savitljive bravure oko usana, i tvoji obrazi od glinamola, zeleni.
a lutaju i jezera koja su dobila boju s neba, i listove lopoča purpurne, raskošne, zemljane,
trošne, tanjuraste, pune okruglica od šljiva, i čokoladnih mrvica.
tajanstvo jagode se uspinje prema tvojim ustima, i hvata ga blagost moje krvi, mirne.
a ja sjedam među tvoje bokove, među prijesne tvoje primisli o propadanju troje.
i ti se smješiš, kao poludjeli alvaro, u ničijem carstvu, svojim strastima opijen, smiren.
ulaz u ludost već je davno zakračunat. mi smo orhideje u epruvetama.
slasti iz starog egipta se po nama oblizuju.
ponedjeljak, 01.01.2018.
čelični valovi
čelični valovi,
i izlazak sunca iznad tvoje glave
drhtavi, tvoji, prsti,
zabijeni u meso moje stražnjice, a na jeziku
zgnječene banane, aprikot, metaxa sa pet zvjezdica
i pod stopalima, kardigan
a oči, ne miču fokus sa mojih usana
na stolu, blizu prozora, zateklo se ogledalo
i tamnocrveni blještavi šešir pobjegao sa drvene pozornice
razaznajem tijek noći koja predstoji
bujna, vlažna, pod težinom leđa, i grudi, i adonisa
sve vrvi od crteža, i maslaca.
jeke gotovih jela, razbacane tepihom, nemarne po mirisu.
ukusna ispovijed silazi sa tvojih usana, ravno u moje oči pune nijemosti.
iza kulisa, spojeni u vječnosti, lišeni svakog zaborava
krijepost bi rekla -prokleti,
a oni, -blagoslovljeni.
