eluard
srijeda, 03.01.2018.
intermezzo
zabilježena noć. u dnu tvojih očiju ima jedna neosvojena slika prštavih valova.
i dok sjediš na kauču, ukrštenih nogu, sa olovkom u ruci, ja slutim tvoje iznenađene i vlažne
prste.
satima valceri probijaju se kroz tvoje sljepoočice, a ti si negdje zatomio labudove.
i duboko, u sebi, ti snivaš o mom valovitom tijelu.
prštanje tvojih trepavica, i drhtave dlačice na tvom trbuhu, i ja nijema, raširena, zamračena,
i očiju u polusnu, tipkavog senzibiliteta, samo tebi svojstvena.
kako da se ne ponavljaju glasovi, i kako da miruje dikcija ustoličena na tvom čelu, dok goropadno
urezuješ moje ime u vijuge svoje svijesti, i dok cvijećem uokviruješ moju sliku, koja ne govori
ništa, osim da te voli.
u ulicama noćnog grada zaspala su stakla iza kojih se množe statue, ne pridaje važnost
tjelesnosti, umire priroda, pričaju tek poneki sa zvukom ždralova.
a ti ponavljaš svoje uvertire, isprekidane zanose čuvaš na tjemenu, i vratom trljaš moje
želje, dok tvoja brada počiva na mom pupku.
sjene zraka lutaju samnom, a u krošnjama koje su prazne, čuče repovi zmajeva,
i tvoje savitljive bravure oko usana, i tvoji obrazi od glinamola, zeleni.
a lutaju i jezera koja su dobila boju s neba, i listove lopoča purpurne, raskošne, zemljane,
trošne, tanjuraste, pune okruglica od šljiva, i čokoladnih mrvica.
tajanstvo jagode se uspinje prema tvojim ustima, i hvata ga blagost moje krvi, mirne.
a ja sjedam među tvoje bokove, među prijesne tvoje primisli o propadanju troje.
i ti se smješiš, kao poludjeli alvaro, u ničijem carstvu, svojim strastima opijen, smiren.
ulaz u ludost već je davno zakračunat. mi smo orhideje u epruvetama.
slasti iz starog egipta se po nama oblizuju.
