Stil
cool
Isključi prikazivanje slika13
uto
01/26
Odmak od stvarnosti, a stvarno je
bez-obzira-109.blog.hr
Oni su neki drugi ljudi, drukčiji od gotovo svih na ovoj lopti koju dijele s nama.
Rijetki za njih znaju, nikada nisam ni čula, ali zahvaljujući dokumentarcima
koje rado gledam upoznala sam ih i drago mi je zbog toga.
Davor Rostuhar nije enigma u svijetu dokumentaraca, ali ovo što nam je večeras
pokazao oplemenjuje dušu i potpuno se predaje misli da su ljudi, neovisno o boji
kože, načinu života, kao i ostalim različitostima vrijedni svakog štovanja, osobito
ako takvi nikoga ne dodiruju tim istim načinom života.
Za razliku od svih civilizacija i civilizacijskih dostignuća u svim sferama, oni su uspjeli
zadržati potpunu autentičnost, i ono najbitnije, ljudskost, opuštenost i osjećaj jednih
za druge bez primisli kako su baš oni zaslužili više od ostalih.
Mali narod Hadza, učahuren na tlu Afrike, danas živi kao i onda kad su nastali u nekom
dalekom vremenu. Njima nisu važna tehnološka dostignuća, ne zanimaju ih kamere ni
mobiteli jer to njima zapravo ne znači ništa u praktičnom, svakodnevnom životu.
Nemojte misliti kako bih u ovim godinama bila spremna živjeti u divljini skupljajući plodove
i čekajući da članovi moga plemena muškog spola donesu lovinu, naravno da ne.
Ovdje se radi o pristupu životu, sraslosti s prirodom koja im je u službi i kojoj su u službi.
Ne poznaju stres, nema zabilježenog primjera raka ni mnogih bolesti koje "krase"
civilizirana izrabljivačka društva, ona koji u pravilu izbacuju jednu grupaciju koja nema
mjeru, nema osjećaj da je i onaj drugi isto čovjek sa svojim potrebama.
Kod njih se ne gleda tko je pogodio žirat, divlju svinju, svi su na okupu i svi sve dijele.
Pojam slobode kod njih se podrazumijeva, svi mogu biti tu ili otići ako to žele, žene
nisu svojina već ravnopravne članice plemena. One su majke, žene, sakupljačice bobica,
beračice raznih jestivih plodova kojih je u izobilju. Žive za današnji dan bez straha da
bi mogli ostati bez hrane, oni se za istu brinu, love, skupljaju. Koriste sve što priroda daje,
veseli su , razgovorljivi, očito ne poznaju zla. Svi koji su dolazili u namjeri da njihov svijet
prilagode svomu naišli su na ravnodušnost, a oni sami nisu našli potrebe mijenjati taj svijet.
Pokušaj vlasti da djecu privuku školi ostali su tek u povoju. Dijete krene u školu i tamo
doživljava ponižavanja od mjesne djece, dobiva batine od učitelja i nakon kratkog vremena
odustaje. Njihov svijet je bez nasilja, bez prisile, on se sveo na vrlo mali broj ljudi i ako ih
se bude prisiljavalo ili zlostavljalo u cilju promjene njihovog načina života, oni su mrtvi.
Naslanjam se na zaključak gospodina Rostuhara, o gledanju na te ljude kao i na sve one
koji su svojim izgledom, ponašanjem i bilo kojim tipom različitosti vrijedni našeg poštovanja.
Svijet u kojemu mi živimo miljama je odmaknut od uvažavanja onoga do nas, vidimo to na
svakom koraku, od mikro do makro lokacija. Odmaknuti smo od solidarnosti, osjećaja za
drugog, skloni posezanju za onim što nije naše, ali naša "važnost" za opstanak svijeta nam
dopušta da taracamo sve pred sobom jer baš mi smo poslani da budemo vlasnici svijeta,
vlasnici pojedinca. Čudimo se kako se svijet promijenio, kako više nitko ne prepoznaje čovjeka
u čovjeku, vidi samo boju, status u društvu, neku imaginarnu ideologiju koja to nije.
Ovo je bio samo moj naivni izlet u svijet nestvarnog za nas ljude utopljene u globalizam očima
uprtim u tv ekrane gledajući i slušajući tko je slijedeći na meti i od koga. Onda se s pravom
unosim u život tamo nekog, po nama primitivnog plemena koji ne pripada civilizaciji ali zato
cijelim bićem pripada sebi i onima koji su njegov dio, gledajući svakoga kao samoga sebe.
Nekada davno o tomu je i naš Isus govorio, barem tako piše.
Triglav 2864 m
borut.blog.hr
iz pera Ante Vukovića:
Preksinoć sam gledajući snijeg u Afganistanu sjetio se mog uspona na Triglavu. Najviši vrh u Jugi i cilj svih planinara. A do tada smo Ona i ja često sa društvom išli po Biokovu, obišli smo sve uspone i poslije i djecu sa sobom vodili. E te 1984. za Dan boraca, 4.7.dogovorili smo se Borut Kurtović, Ankica Erceg, tada Prnić i njen muž Drago i ja da ćemo ići na Triglav. Borut je imao u Kranju smotru rezervnih oficira a ja sam 2.7. na Rebru branio magisterij. Mjesecima sam samo sjedio i učio i nisam imao nikakve kondicije. A njih troje vrhunski planinari, istrenirani, članovi GSS-a. Uz to me Srđan Jurišić koji je bio pravnik u Domu zdravlja, a isto planinar, isprepadao koliki je to napor. I ja Ti iz Zagreba odem u Kranj gdje smo se našli. Kako smo se našli popodne, a uspon je ujutro, odlučimo poći na kavu u Villach. Na granici nam sve pretresoše i u Drage u jaketi pronađoše 500 maraka. To su mu oduzeli, dugo nas zadržali, tako da nismo ni otišli u Vilah.
Uvečer smo došli u planinarski dom u Mojstrani, prespavali i odatle se kreće na uspon. Cilu noć nisam zaspao od straha pred tim izazovom
I ujutro rano smo krenuli i oko 11 bili na Kredarici, to je na oko 2000 m nadmorske visine
Tu je veliki planinarski dom, u pravilu nitko ne ide odmah na vrh nego je u tom domu odmor. Ima restoran i sobe za prespavati. Ali naš plan je bio isti dan se popeti na vrh i vratiti se u Ljubljanu gdje živi Borutova sestra. I mi smo tu na brzinu nešto pojeli i nastavili na vrh Triglava. E to je već pravi uspon, na nekim mjestima moraš ići po klinovima, držati se konopa. Sve smo mi to prešli, mnoge planinare smo i pretekli i oko 4 sata bili na vrhu Kad smu dotakli Aljažev stup njih troje su uzeli konope koje su nosili i dobro me namlatili. Pravilo je kad netko prvi put dođe na vrh da ga konopcima izudaraju. A oni su već bili.
(fotografija s Wikipedije)
I kad smo se spuštali oni su trebali popeti se na još jedan vrh i udariti pečat u planinarsku knjižicu. Morali smo se spustiti niz jedan ledenjak i mora se ići oprezno rubom. I samo što sam pomislio kako bi stradao da netko klizne odoh niz ledenjak, klizao sam bar 1 kilometar, nije se ništa desilo čak sam se malo odmorio dok su oni okolo došli do mene. U kako se Ona ljutilja kad smo joj pri povratku taj detalj ispričali. Kad smo se spustili u podnožje, dolina se zove Tamar, tu je skakaonica Planica, nisam znao hodati od umora. Jedan dio puta su me Drago i Borut nosili do auta. U Ljubljani smo večerali i tu smo saznali da je umro Jakša Gareljić. Istu večer smo išli u Jablanac ispod Velebita jer je Borut prethodne zime u planinarskoj kući zaboravio đemper. Normalno đemper nije našao, a još su ga neki koji su spavali a bilo je 2 - 3 ure u noći htjeli tući. Ja sam spavao u autu a njih troje u vrećama na nekoj oputini.
Po planu koji je Borut u minut sastavio sutradan 5.7. idemo u Paklenica kraj Starigrada jer oni moraju odraditi još jedan uspon, udariti još jedan pečat u planinarsku knjižicu. Jebali ih njihovi pečati. I u podnožju Anića Kuka u nekom isušenom kanjonu taman kad smo krenuli vidimo nekoliko zmijurina. Oni su nastavili dalje a ja sam se vratio do hotela Alan di smo ostavili auto i na fotelji ispred recepcije ih sačekao.
Mi smo tada stanovali u Jadranskoj ulici i kada smo došli uvečer kući Slavica nam je svima napravila večeru. Bila je teletina sa krumpirima. Ne znam je li nama više mirisala teletina ili smo nas četvero njoj smrdili nakon 3 dana napora, znoja, nekupanja.
Nisam spomenuo pogled sa vrha Triglava bio je veličanstven.
11
ned
01/26
Izlet u Krapinu
litterula.blog.hr
Poslije Uskrsa 2025. god, kad sam objavila zadnji post, nisam ljenčarila ni gledala televiziju nego sam radila u vrtu. Do jesensko zimskog zahladnjenja uspjela sam obaviti gotovo sve što je bilo planirano - riječ je naime o kompleksnoj rekonstrukciji moga vrta: obrubljivanju gredica, uređenju stazica i terasica oko kuće, uređenju djelomično zapuštenih cvjetnjaka i tome slično.
Budući da sam veliki dio dana provodila na dvorištu i gledala u zelenu travu i plavo nebo, a ne u bijele zidove, zdravstveno stanje mi se znatno popravilo. Pa sam krenula u šetnju u grad i na izlete u hrvatske gradove iz kojih se do kraja dana, kad dadilja odlazi kući, stignem vratiti.
Najprije sam otišla na kavicu i u kupovinu u Zagreb – iako nisam u penziji dobila sam, na osnovi životne dobi, iskaznicu za besplatnu vožnju vlakom – pa sam si kupila jednu lijepu crnu torbicu i cipele.
No prije toga sam, čim sam stigla na kolodvor i izašla iz vlaka, snimila kraljaTomislava…
...i ovu lijepu zelenu magnoliju.
Nakon toga sam sa starom prijateljicom otišla na izlet u Krapinu, glavni grad Krapinsko-zagorske županije. Malo smo se prošetale po gradu i uz obalu rijeke Krapine, pa sam snimila nekoliko lijepih zgrada. „Povijesna urbana jezgra Krapine sačuvana je i danas“, čitam na internetu. „Nju čine Gajeva ulica, Trg Ljudevita Gaja, Magistratska ulica i Šetalište hrvatskog narodnog preporoda. Taj prostor u kojem su sačuvani povijesni urbani i arhitektonski elementi daje prisnost ambijentu ovog gradića. Mnoge su klasicističke fasade obnovljene i ukrašene cvijećem, a na ponekoj se može uočiti i secesionistički detalj.“
Snimila sam i župnu crkvu sv. Nikole - malo mi je zasmetala ova antena - koja se prvi put spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine (i dalje 1334., 1501. i 1574.). Ne zna se točno kada je stara župna crkva gotskog sloga podignuta jer je, na žalost, porušena. Na njenom mjestu je od 1901-1903. sagrađena nova župna crkva, unutar koje je od stare preostao samo mali dio: gotički presvođena sakristija ispod tornja. Na ulazu u sakristiju ostao je kasnogotički dovratnik sa zaravljenim lukom. Od inventara stare crkve danas je sačuvano niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od XVII do XIX stoljeća: križ, kasnogotički, ranobarokni, barokni, rokoko kaleži, te barokni elikvijari, ciborij i kadionica.
U današnjoj crkvi koju je po uzoru na staru gotičku crkvu projektirao arhitekt Josip Vancaš naročito su vrijedne orgulje, djelo vrsnog orguljara F. Heferera (1903. god.).
U Muzej krapinskoga pračovjeka nisam išla ovoga puta, razgledala sam ga već prije, čim je bio otvoren; pa danas nema fotki iz toga muzeja i arheološkoga nalazišta; nisam još ni post o tome napisala, nikako da dođe na red.
No za vrijeme naše ugodne šetnje - bio je prvi dan listopada i bilo je lijepo vrijeme, ni prevruće ni prehladno ni kišno ni vjetrovito – snimila sam krapinski Stari grad, točnije krapinsku srednjovjekovnu utvrdu.
Na brežuljku iznad Krapine, sačuvana je samo jedna zgrada koju je 1919. godine njen vlasnik Franjo barun Ottenfels sa ostacima gradine darovao Krapinskoj općini. Najstariji vlasnici grada bili su ugarski i hrvatski kraljevi, među kojima su bili kneževi Celjski, hrvatski ban Vitovac i Keglevići.
Nismo stigle otići gore i razgledati tu zanimljivu utvrdu, morale smo ići na kolodvor da ne zakasnimo na vlak. A to znači da ćemo moja draga najbolja prijateljica i ja morati otići na izlet u Krapinu i ove godine, dok još imamo HŽ-ove iskaznice za penziće i bakice.
29
pon
12/25
Rezime godine
stella.blog.hr
Ova godina mi je donela mnogo razočarenja,
ali i dosta ljepote.
Svoju strast za putovanjima nisam kočila
Moje knjige u muzeju knjige "Adligat"
Dvaput sam bila u mojoj Makarskoj
Proslavila rođendan u najboljem društvu
Sva sam slavlja proslavila
Hedonizam se podrazumijevao
Nisam ostvarila san da opet odem u Norvešku.
Možda u 2026?
25
čet
12/25
Neka je sretan!
nepoznatizagreb.blog.hr
Na zidu jednog od poslovnih prostora Krapinske ulice. Snimio: Vanja
Snimio: Vanja
24
sri
12/25
Vrijeme je za ... posebne poklone i posebne promjene
nepoznatizagreb.blog.hr
Zgrada PMF-a na Marulićevom trgu, sjeverna strana do Zelenog vala. Snimio: Vanja
Da, došlo je i to vrijeme.
Neću filozofirati na tu temu, imamo mi u ovom društvenom trenutku filozofa i previše, svatko nek sam odluči što rečenica iz naslova za nju/njega znači.
Nek je sretan Božić svima nama,
uz zdravlje, ljubav, mir i slobodu u svim dimenzijama!
22
pon
12/25
Nikad nije kasno za želje
stella.blog.hr
Beč je samoj sebi obećala. Pokojni suprug je nikad
nije vodio tamo, iako je znao s društvom da se spakuje
u kola i ode na sajam… za nju nikad nije bilo mesta.
I iste te godine kad je upoznala Oriona, kockice su se
sklopile. S prijateljicom se dogovorila da se nađu na
sladoledu i dogovore za odmor. Našle su se tu i rođaka
i druga prijateljica.
“Nikako da se dogovorimo gde ćemo na odmor, a prvi
put ga koristimo istovremeno” reče Jelena.
“A što ne odete u Beč?” zapita Biljana.
“Zašto da ne?” reče Milena.
“Odlična ideja!” zaključi Ljera. I dogovor je sklopljen.
Dok ona bude ženila sina, Milena će rezervisati hotel
i karte za autobus, a Jelena će sa interneta pokupiti
sve što treba videti i probati. Tako i bi. Čim su krenule,
znale su da će biti sjajno. Prognoza vremena je
obećavala pet dana kiše i dva dana sunčano, pa su
za ta dva dana planirale otvorene lokacije, Donauturm,
Prater i Schoenbrunn. U novinama su našle obaveštenje
da se upravo u Beču otvara izložba Fride Kahlo.
A na licu mesta Beč im se otvorio kao knjiga. Čim su se
iskrcale, naišao je taksista Bobi, njihove gore list, i
odvezao ih do hotela, pansion “Residenz” u centru,
na obodu Ringa, iza leđa Rathaus. Prijatelji Milenini
savetovali su to mesto. Hans na recepciji oduševio se
što može vežbati jezik jer je poreklom iz Kikinde…
Dao im je pristup kompjuteru pa su svakog jutra mogle
pogledati prognozu vremena za taj dan i odabrati šta će
videti. Jelena bi odvojila listove s opisima lokacija i druge
papire s opisima jela koje treba probati. A mesta su se
sama otkrivala, ako bi rekle: ”Hm, tu negde treba da
je Demel!”, tabla bi im se stvorila u vidnom polju. Dok su
šetale oko Stephansdom, a ona svom prijatelju u Makarsku
poslala poruku, odmah je stigao odgovor: ”Svratite na
bečku šniclu obavezno!” i tako je jelovnik za taj dan bio
rešen. Na kraju odmora Milena je razočarano rekla
da nije videla spomenik Mocartu. “Okreni se, iza tebe
je!” nasmejala se Jelena.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr