14.02.2007., srijeda

LJUBAV Pošto je danas Valentinovo, odlučila sam napisati, tj. prepisati jedan tekst o ljubavi. Možda ste jedan dio uspjeli pročitati na pozivnicama za vjenčanje.......Svima zaljubljenima i nezaljubljenima želim da im se na ovaj dan dogodi nešto lijepo što će im dugo ostati u sjećanju i da poklone jedan osmijeh koji ništa ne košta osobama do kojih im je stalo. „ Kad te ljubav zove, slijedi je, premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se, prmda vas mač skriven u njezinim perima može raniti. A kad vam govori vjerujte joj premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj, jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava. Kao što se uspinje na vašu visinu i draga vam najnježnije grane što dršću na suncu, tako će vam sići u korijenje i potresti ih dok prijanjaju uza zemlju. Poput snopova žita ona vas u se skuplja ona vas mlati da bi vas razgolitila ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila. Ona vas melje dok ne pobjelite, ona vas mijesi dok gipki ne budete. A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir. Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tom znanju postali komadić srca samoga života. Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i užitak ljubavni bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi u svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama. Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; jer je ljubav dovoljna ljubavi. I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem. Ljubav ne čezne, ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni. Ali, ako ljubaite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje: rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći. Upoznati bol od prevelike nježnosti, biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi; i kvariti se veseljem i radosno probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi. Smiriti se u popodnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos, vratiti se s večeri kući sa zahvalnšću i onda zaspati s molitvom zaljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.“ „ Prorok “

- 11:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

03.02.2007., subota

MEME ŠTAFETA Dobila sam priliku da napišem 5 stvari o sebi koje ljudi na Internetu ne znaju. 1. Mrzim zimu, snijeg i hladnoću. Zimu - jer je sve golo, pusto i jadno, i nema ni malo života. Snijeg – jer nije prošao ni jedan dan, a da na putu do škole i natrag ne bih dobila nekoliko grudvi u lice, što je bilo, jaaaako bolno. Hladnoću – jer odmah pomislim na ledene sante, polove, ljude kako umiru od zime, i od toga se odmah naježim i smrznem se. 2. Jedna od mojih velikih želja je studirati pravo i biti odvjetnica. 3. Ako sam o nečemu ovisna, onda su to filmovi. Obožavam ih! Možda nije tipično za cure, ali volim vesterne ( iako ih nisam puno gledala ), pustolovne filmove i romantične komedije......., a najbolje mi je kad se to sve složi u jednu dobru priču. 4. Ne volim čitati knjige.... čitam samo lektire koje su obično tako dosadne i uvijek skinem sadržaj sa Interneta, ali ih ipak pročitam. Bilo je lektira koje mi nisu bile loše... npr. : Junaci Pavlove ulice, Mali princ i Lovac u žitu. Ove praznike sam planirala pročitati knjigu, Pod vulkanom ( dobila sam ju od osnovne škole jer sam 8 razreda prošla s 5), no stigla sam pročitati samo jednu stranicu, jer sam morala učiti fiziku. 5. Obožavam plesati ( ovo nije zbog Plesa sa zvijezdama ). Najbolji su mi brzi latinoamerički plesovi.

- 20:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

25.01.2007., četvrtak

IZ DNEVNIKA ANE FRANK Odlučila sam staviti ovaj post na svoj blog za sve one kojima je teško u život. Samo s jednim ciljem – da shvate da uvijek ima gore. Ana Frank je svoj dnevnik vodila do 4. 8. 1944. kada je u njihovo skrovište provalila policija i sve ih odvela u koncentracione logore. Anin je dnevnik ostao među gomilom starih knjiga i tako ju je nadživio. UMRLA JE U LOGORU, 2 MJESECA PRIJE OSLOBOĐENJA NIZOZEMSKE. Četvrtak, 19. studenoga 1942. „Draga Kitty.... ........ Bezbroj prijatelja i poznanika doživjelo je strahovitu sudbinu. Večer za večeri tutnje zeleni i sivi vojni kamioni. Nijemci zvone na svakim vratima ispitujući ima li u kući Židova. Ako ih ima, cijela obitelj mora smjesta otići. Ako nikog ne nađu, odlaze u slijedeću kuću. Nitko nema prilike izmaknuti ako se ne sakrije u sklonište. Često idu naokolo sa spiskovima i zvone jedino ako znaju da ih čeka dobar ulov. Ponekad ih puštaju za novac – toliko i toliko po glavi . to je nalik lovu na robove iz starih vremana. Ali nipošto nije šaljivo: odveć je tragično. Uvečer, kad padne mrak, često vidim redove dobrih mirnih ljudi i zaplakane djece kako idu i idu u pratnji takve dvojice koji ih guraju i udaraju dok se gotovo ne sruše. Nitko nije pošteđen - starci, djeca, trudnice, bolesnici – svi se združuju u povorci smrti...... Srijeda, 13. siječnja 1943. ......... Obitelji se uništavaju, a sve muškarce, žene i djecu razdvajaju. Vraćajući se iz škole, djeca otkrivaju da su njihovi roditelji nestali. Vraćajući se iz kupovine, žene nalaze zatvorene kuće bez svojih obitelji..... ...... Ovdje djeca hodaju u tankoj bluzi i klompama: bez kaputa, bez kape, bez čarapa, a nitko im ne pomaže. Želudac im je prazan, žvaču staru mrkvu da im ne bi krčalo u crijevima, odlaze iz hladnih kuća na hladnu ulicu, a kad stignu u školu, nađu se u još hladnijim učionicama. Da, u Nizozemskoj je toliko loše da bezbroj djece zaustavlja prolaznike i prosjači komadić kruha. Satima bih mogla pripovijedati o patnjama što ih donosi rat, ali bih jedino sebe još više obeshrabrila. Ne možemo učiniti ništa doli čekati što mirnije možemo dok ne dođe kraj toj bijedi. Židovi i kršćani čekaju, čitava zemlja čeka; a mnogi čekaju smrt.......“

- 20:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

22.01.2007., ponedjeljak

Ocijena ( 2. dio ) ............. Donijela mi je na stol hrpetinu papira ( oko 30 cm ) da si tražim svoj test. Na tren sam i sama pomislila da ga nikada neću naći. Da će mi promaknuti ili ono gore: da sam si samo umislila da sam ispravila test. Prošli su me trnci od glave do pete. Što ako ja taj kontrolni zapravo nisam pisala ?????? Došlo mi je da kažem profesorici da ga ne želim tražiti jer on ne postoji. Ali zašto da se bar ne pravim da tražim? Možda izgubim 15 minuta od sata koji uvijek traje puno duže od 45 minuta. A uostalom ako joj kažem da ga nema nastat će velike ceremonije. A to ne bi bilo baš najbolje. Prvo bi mi očitala bukvicu o bontonu, o učenju ( a to mi se ne bi dalo slušati ) ne kažem da bih ja zatvorila usta i pristojno slušala, normalno da bih se branila od napada. Uz to bi vjerojatno rekla razrednici za moj bezobrazluk, a poslije bih možda završila kod ravnatelja, pa onda i roditelji ( iako oni znaju za to ) i sve ostalo............. Počela sam brzo kopati po papirima. Oblio me neki znoj, ne zbog ponovnog pisanja kontrolnog , nego zbog onih silnih ceremonija. Nisam okrenula 5 listova, a našla sam ispravljen test. U tom trenutku mi je sreća curila iz ušiju. Ali sam ostala skoncentrirana dok je profesorica teškom mukom upisivala 2 u imenik.

- 19:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.01.2007., nedjelja

VOLIM TE VOLIM TE RECI, KAD DAN JE RUŽAN. VOLIM TE ŠAPNI, KAD SAM TUŽAN. VOLIM TE, VOLIM, IAKO MALA TA RIJEČ JE S NEBA, MEĐU NAS PALA.

- 16:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.01.2007., petak

Ocjene Idem u 1. O.G. i u prvom polugodištu sam imala zaključenu jedinicu iz fizike. U osnovnoj školi sam imala 4, iako mi fizika nikad nije bila baš potpuno jasna. Učili smo kinematiku i dinamiku. Pisali smo po 2 kontrolna iz svake cjeline, i to uvijek posebno teorija, posebno zadaci, ali nikad nije usmeno pitala. Naravno, uvijek sam dobila 1, ali sam ispravila kinematiku. I sad ja skužim da je ona meni upisala samo jednu dvojku pored jedinice. Mislim da mi nije upisala teoriju. A iduči tjedan u ponedjeljak trebamo pisati kinematiku, a u petak dinamiku.I danas dođem ja kod nje i kažem joj to, a ona meni - da dođem zadnji sat jer će kao potražit moj ispravljeni kontrolni ( odmah mi je to bilo sumnjivo, al ajd , nek joj bude, rekla sam da ću doći). Ako je tražila , bogme se i natražila. Od nas 28, gotovo pola razreda ima 1, sretnici imaju 2, a najveća ocijena je 3. A takav je bio još jedan razred gimnazije kojima je ona predavala. Nekako sam dočekala kraj sedmog sata i dođem do učionice, a unutra je bila samo čistačica koja mi je rekla da je profesorica otišla doma prije pola sata.Došlo mi je da joj počnem psovati sve po spisku, ne čistačici, nije ona kriva, nego onoj koja je pokupila svoje prnje i otšla. To znači da se uopće nije ni potrudila da nađe, a uz to je otišla prije doma i nije ispunila svoje obećanje ( to mrzim kod ljudi). ali doći će ona u ponedjeljak u školu, a onda ćemo vidjet tko je u pravu. Pa zar je tako čudno da ne želim još jednom pisati kontrolni koji sam već pisala, a uz to sam ga i ispravila. Inače sam mirna i povučena osoba, samo što u nekim situacijama burno reagiram i kad za nešto zapnem, onda zbilja ne puštam ( ali nisam uvijek tvrdoglava, sa mnom se lako može postići kompromis). Tako je bilo ove tj. prošle godine na tjelesnom. Izračunala sam si prosjek i ispalo mi je 4.8, a profesor mi nije htio zaključit 5. došlo mi je da ga ubijem. Napala sam ga u cijeloj dvorani, pred cijelim razredom govoreći mu kako sam jedina išla na aerobik i kako bi bilo jako glupo da mi zaključi 4. On mi je rekao da se kod njega za 5 treba napraviti 30 sklekova. Pa odkud ja to mogu. Ja sam umjetnička duša i nimalo me ne zanima sport ( ali mi se sviđa golf ). Poslije sam rekla prijateljici da ću ga razapet ne bude li mi zaključio 5. Kad sam navečer došla doma, legla sam na krevet i malo se zamislila. Pa nemoguće je da mi profesor ne će zaključiti 5, a prosjek mi je 4.8. Još sam malo razmišljala i došla do pravog razloga : preračunala sam se, moj prosjek je bio 4.0. O Bože, kako sam se prevarila . Tada sam odustala od petice jer mi je bilo jasno zašto mi ne želi zaključiti 5. Obećala sam sama sebi da više ne ću progovoriti ni riječi što se tiče petice. I nisam. Kad sam došla iduči put na tjelesni, profesor mi je rekao da ću imati ovo polugodište 5, ali da u idučem ne smijem dobiti manju ocijenu od 3. zbilja ne znam kako ću to izvesti jer ponavljm, nisam sportski tip. Slažem se s ljudima koji kažu da se treba boriti za ocijenu ( pri tom trenutno mislim na fiziku ). Ali oni misle na učenje. Ja ne. Za ocjenu se treba boriti, ali to nije uvijek samo učenje, ima tu i onih stvari.

- 21:43 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.01.2007., utorak

15. 01. 2007. Mislim da taj datum svima dovoljno govori. Ukratko: prestaje naša idila u kojoj smo spavali pola dana i vračamo se na bojišta „spremni“ za novu borbu. A cijela se stvar vrti oko onog prokletog crnog osvetnka ( dnevnika ). I tako još jednom počinje borba profesora i nas učenika.Njihovo glavno ratno oružje je crvena kemijska olovka, naše – ZNANJE. Malo sutra!!! Zapravo, pa je znanje, samo što je ono obično gusto zapisano na jednom malom papiriću koji je „uvijek“ dobro skriven. Naravno da obje strane igraju protuzakonito. U jednom tjednu navodno ne smijemo pisati više od tri velika kontrolna, a u jednom danu više od jednog velikog kontrolnog. Tko se toga drži? Oni ne. Jer što se to događa svake godine u prosincu i svibnju. No ja sam uvijek za onu: pravila su da se krše ( naravno, samo onda kad to meni odgovara ). A ima tu i nešto što je najnepoštenije, a to je da oni nama smiju oduzimati naša oružja bez PARDONA, i k tome još viču na nas jer smo se s njima služili. Tada koriste svoje oružje i zapisuju okrutne stvari u crne osvetnike. Da ne zapostavimo usmena odgovaranja. To je kao kad vas spremaju za vješanje ili odrubljivanje glave ( ja to nisam doživjela, ali pretpostavljm da je tako ). I pitaju vas: „ Reci mi nešto za kraj ?“ i tada mi ostajemo bez riječi i bolje nam je šutjeti, a oni prosude da je naš posljednji govor bio čista ništica. Pametnjakovići jedni, pa naravno da je čista nula kad nismo ništa rekli. A kad je crni osvetnik do kraja ispisan, tada oni imaju glavnu riječ i nikad ne propuštaju onaj kiseli osmijeh uz riječi : TKO SE ZADNJI SMIJE, NAJSLAĐE SE SMIJE. Time oni kao zaključuju da smo mi gubitnici u ovom ratu. Al najbolje mi je kad na kraju svega kažu : „ Sve što mi činimo je za vaše dobro.“ Mi kažemo : MOŠ SI MISLIT !!! ( naša je zadnja; UVIJEK ).

- 19:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #

06.01.2007., subota

LEGENDA Nakon što je Stvoritelj stvorio čovjeka, svi su materijalni sastavni djelovi života bili potrošeni. Od čega da stvori ženu? Nije preostalo ništa solidno, ništa što bi se našlo pri ruci. Dugo je Stvoritelj razmišljao i uzeo onda oblinu mjeseca, gipkost loze uspinjače i drhtaj trave; vitkost trske i raskoš cvijeća u cvatu, lakoću lišća i vedrinu sunčanih zraka; suze oblaka i nepostojanost vjetrova; strašljivost zeca i taštinu pauna; mekoću papiginih prsa i tvrdoću dijamanata; slatkoću meda i okrutnost tigra; žar vatre i studen snijega; brbljavost svrake i poj slavuja; himbenost ždrala i vjernost divljih patki. Sve te nespojive elemente ujedini Stvoritelj u novo biće i dovede ga čovjeku. Nakon tjedan dana dođe čovjek k njemu i reče: „ Gospode, ova me žena, koju si mi dao, unesrećuje. Govori bez prestanka i nepodnosivo me muči, tako da više nemam mira. Hoće da joj neprestano poklanjam pažnju, a tako samo trošim vrijeme. Oko svake sitnice pravi veliku buku i ljenčari. Došao sam da je vratim jer ne mogu živjet s njom.“ „ Dobro “, reče Stvoritelj i uze je natrag. Tjedan dana kasnije čovjek ponovno dođe Stvoritelju i reče: „ Gospode, život je moj tako prazan otkako sam ti to stvorenje vratio. Stalno mislim na nju- kako je plesala, kako me s krajičkom oka gledala, kako je razgovarala sa mnom i kako se privijala uza me. Bijaše tako lijepa i tako meka. Nje me je osmijeh radovao. Molim te, vrati mi je. “ „ No, dobro“, reče Stvoritelj i vrati mu je. Ali već nakon tri dana čovjek ponovo dođe i reče: „ Gospode, ne znam- ne mogu objasniti, ali nakon svih iskustava s tom ženom, došao sam do zaključka da mi ona zadaje više brige nego radosti. Stoga te usrdno molim, uzmi je opet!“ No Stvoritelj reče: „ Idi, gubi se; jer mi je sada dosta! Živi kako znaš!“ Na to čovjek reče: „ Ali ja ne mogu s njom živjeti!“ „A ne možeš ni bez nje!“ uzvrati Stvoritelj. Tada okrenu leđa čovjeku i nastavi svoj posao. „ Što da učinim ?“ reče čovjek očajno. „ Ne mogu živjeti s njom, a ne mogu živjeti ni bez nje!“

- 19:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

PISMO Dragi sine! Pišem ti ovo pismo kako bi znao da ti pišem. Ako dobiješ ovo pismo znači da je dobro stiglo. Ako ga ne dobiješ, javi mi, tako da ti ga pošaljem ponovo. Pišem sporo jer znam da sporo čitaš. Neki je dan tvoj otac pročitao u novinama da se po statistikama većina saobraćajnih nesreća događa 1 km udaljeno od kuće, tako da smo nedavno mi preselili malo dalje od kuće. Kuća je prelijepa, imamo čak i perilicu rublja, ali ne znam da li radi. Jučer sam stavila robu da se pere, povukla vodu i robe nije bilo...... Ovdije vrijeme i nije tako loše. Prošlog tjedna je dva puta padala kiša. Prvi put je trajala tri dana, a drugi put četiri dana. U vezi one jakne koju si želio, tvoj ujak Jure mi je rekao, da ako ti je budemo slali, da skinemo dugmad, pošto su dosta teška, jer bi to više koštalo, tako da smo skinuli dugmad i stavili ih u džep. Napokon smo sahranili tvog djeda, pronašli smo njegovo tijelo kada smo čistili kuću. Bio je u ormaru od onoga dana kada je pobjedio dok smo se igrali skrivača. Prije nekoliko dana eksplodirala je boca od plina u kuhinji: tvog oca i mene je izbacila van kroz prozor: koji osjećaj! Nakon toliko godina otac i ja izašli smo van zajedno! Pošto već spominjem tvog oca, novost, dobio je novi posao! Ispod njega se nalazi oko 500 ljudi......zaposlili su ga na gradskom groblju, održava travnjak. Tvoja sestra Mare, znaš ona koja se udala za svog muža, napokon je rodila. Ne znamo još spol, tako da ne znamo da li si postao teta ili ujak. Ako bude curica tvoja sestra kaže da će je zvati po meni?! Čini mi se malo čudno da svoju kćer zove- mama. Tvoj rođak Stipe se oženio, po cijeli dan se moli pred ženom, jer je djevica. I da znaš, više ne viđamo tvog ujaka Matu koji je umro prošle godine. A da ne govorim o tvom bratu Peri, on je grozan......zatvorio je vrata od auta, a unutra su ostali ključevi. Morao se vratiti u stan kako bi uzeo duplikat i kako bi nas sve izvukao van iz vozila. Katastrofa! Dobri sine, ne ću ti napisati našu adresu jer ne znam koja je. Obitelj koja je ovdje živjela prije nas uzela je kućni broj sa sobom. Ako vidiš Margitu pozdravi je, a ako je ne vidiš nemoj joj ništa govoriti. Mama koja te voli. P.S. Htjela sam ti poslati nešto novca, ali sam već zatvorila kuvertu.

- 19:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVAKA MINUTA JE DRAGOCJENA Povezli su me automobilom. Muž sa ženom i malim sinčićem. Žurilo im se. Muž je vozio dosta brzo. Cijela je cesta bila zavojita. Na svakom zavoju znak ograničenja: “ 50 “. vozač se nije obazirao; nogom stalno na gasu: osamdeset......devedeset........sto...........stotrideset...... „ Smanjite!“ upozoravao sam ga. „ Zar se bojite?“ „ Vidite koliki su zavoji!“ „ Žuri mi se. Svaka minuta je dragocjena“, nasmije se vozač nimalo ne mareći. Ušutio sam. Žmirio sam očekujući najgore. Najgore je prošlo. Sad smo se vozili ravnom cestom. Pribravši se, upitah vozača: „ Koliko vam je godina?“ „ Meni? Trideset “, odgovorio je. „ Još je cijeli život pred vama! Najmanje dvadeset milijuna minuta!“ „ Znam. Računam s njima!“ „ A koliko je vašoj ženi godina?“ „ Dvadeset i pet.“ „ Tako mlada. Pred njom je možda još trideset milijuna minuta! A dijete?“ „ Navršilo je četvrtu.“ „ Četiri godine! Pred njim je više od trideset i pet milijuna minuta!“ „ Dobro. O čemu vi to?“ „ Čovjeće, kako da vas razumijem?! Zar bi ikoji pametan čovjek zbog nekoliko minuta stavio na kocku osamdeset milijuna minuta?!“ ( J. H. Rosler )

- 19:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

POSLJEDNJIH 7 DANA NA ZEMLJI Na početku je Bog stvorio nebo i zemlju. Ali nakon mnogo milijuna godina konačno je čovjek bio dovoljno pametan pa je rekao: „ Tko ovdje govori o Bogu? Sam ću uzeti u ruke svoju budućnost.“ I uzeo je. Tako je započelo posljednjih 7 dana na Zemlji. UJUTRO 1. DANA Čovjek je odlučio biti slobodan, lijep i sretan. Ne više na sliku Božju nego jednostavno čovjek. Ako je u nešto morao vjerovati, vjerovao je u slobodu, u sreću, u brojke, u količine, u novčarku, u napredak, u planiranje i svoju sigurnost. Jer za svoje je osiguranje ispunio tlo do svojih nogu raketama i atomskim eksplozivom. 2. DAN Uginule su ribe u vodama zagađenim od industrije, uginule su ptice od praha koji je došao iz tvornice kemikalija, a bio je namjenjen gusjenicama, uginuli su zečevi od olovnih oblaka s ceste, uginulo je psetance od lijepe crvene boje u kobasici, uginule su haringe od nafte u moru i od mulja na dnu oceana jer je mulj bio radioaktivan. 3. DAN Osušila se trava u poljima i lišće na drveću, mahovina na stijenama i cvijeće u vrtovima. Jer je čovjek sam pravio vrijeme i dijelio kiše po točnom planu. Bila je samo mala pogreška u računalu, koje je raspoređivalo kišu. Kad su pronašli pogrešku, teretni su čamci ležali na suhom dnu lijepe Rajne. 4. DAN Od četiri milijarde ljudi, uništene su tri milijarde, od bolesti koje je čovjek sam stvorio jer je zaboravio zaključati spremišta koja su čekala spremna za sljedeći rat. I njihovi lijekovi nisu ništa pomogli. Sigurno su već predugo djelovali u mastima za kožu i svinjskim bedrima. Drugi su poumirali od gladi jer su neki od njih sakrili ključ od žitnih silosa. I proklinjali su Boga jer im je ipak bio dužan dati sreću. Pa on je ipak bio dragi Bog. 5. DAN Posljedni su ljudi pritisnuli crveno dugme jer su se osjećali ugroženima. Vatra je zahvatila zemaljsku kuglu. Brda su gorila, mora su isparila, a betonski kosturi u gradovimastršili su crni i dimili se. I anđeli su na nebu vidjeli kako je plavi planet postao crven, zatim prljavo smeđ i konačno pepeljasto siv. Prekinuli su svoju pjesmu na deset minuta. 6. DAN Nestalo je svijetla. Prašina i pepeo prekrili su sunce, mjesec i zvijezde. I posljednji žohar koji je preživio u proturaketnom bunkeru uginuo je od pretjerane vrućine koja mu nipošto nije prijala. 7. DAN Bila je tišina. Napokon. Zemlja je bila pusta i prazna, a nad pukotinama i rascjepima koji su se stvorili u suhoj zemljinoj kori blio je mračno. I čovjekov duh je lebdio kao mrtvačka slabost nad kaosom. A duboko dolje iznad pakla pričala se uzbudljiva priča o čovjeku koji je uzeo budućnost u svoje ruke. Grohotan smijeh odjeknuo je u visine sve do anđeoskih zborova. KOJI JE DANAS DAN ? Jorg Zink

- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.12.2006., petak

Rastanak s osnovnom školom Nakon nekoliko dugih godina provedenih ovdje, u školi, shvaćam da je to sada bio najbolji dio mog života. Prolazile su godine koje smo provodili u školsim klupama, godine sreće, godine prijateljstva, alil su prolazile i godine našeg djetinjstva. Bili smo mali, još dječica kad smo se susreli s prvim brigama. Tada su te naš brige i problemi bili najveće zlo u našim životima. Morali smo ustajati jako rano, pješaćiti do škole, tamo sjediti nekoliko sati i opet pješačiti do kuće. Nakon nekog vremena smp se počeli opuštati, zabavljati i praviti gluposti. Kad smo se sasvim opustili, došli smo u neki drugi dio škole i viši razredi su nam se smijali. Opet smo bili najmanjiimali smo nove nastavnike, ali smo se sprijateljili s drugim učenicima. Malo po malo, i mi smo rasli, i mi smo postajali veliki. Išli smo na izlete, upoznali naše prve ljubavi, prvi puta naučili nešto o životu. Naša su prijateljstva postajala sve čvršća, sve jača. Sve što nam se dogodilo u školskim klupama prošli smo zajedno. A sad smo osmaši, najstariji učenici u školi, sad smo mi veliki, sad smo napokon mi ti kojih se boje mališani u nižim razredima. No, brzo je prošao taj osmi razred, brzo je prošla cijela osnovna škola. Vrijeme kao da je proletjelo pored nas, a mi se nismo stigli ni okrenuti, ni pogledati oko sebe. Sad se nalazimo na pragu jednog dijela svog života, sada će svaki od nas izabrati svoj put, svoju stazu kojom će krenuti dalje kroz život . Mi više nismo djeca, sada smo mladi ljudi, ali još uvijek neiskusni. Žao mi je što se bliži krajjer teško podnosim rastanke. Neke ću i dalje viđati, a neke neću više nikada. Ponekad mi je teško kad se sjetim toga, ali život nas na neki način uči i da se pomirimo sa činjenicama i spremno krenemo dalje. ( proljeće 2006)

- 12:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Život je putovanje u nepoznato Kad govorimo o životu, često se pitamo i koja je svrha života, čemu živjeti kad ćemo ionako jednom umrijeti, da li nam je rođenjem određena sudbina i bezbroj teških pitanja o kojima treba puno razmišljati. Za mene je život jedna duga i maglovita cesta. Na toj cesti ima mnogo ljudi koji nose crnu odjeću, koji su zli i koji ti nikada neće reći gdje trebaš skrenuti na semaforima. No, da ne bude baš sve tako crno, ima i onih koji će ti rado dati neke savjete kad zalutaš. Ti ljudi nose šarenu odjeću, ali ih je puno manje. Dok tako putujemo cestom, postavljamo si mnoga pitanja. Često se pitam, zbog čega ja to uopće putujem? Je li to zbog nekog običaja ili to neka hirovita bića igraju „ Čovječe, ne ljuti se “ i svakim bacanjem kocke određuju naš put. Ako je to istina, onda smo mi stalno „ na iglama“ . Nikad ne znamo što će biti jer ta igra traje stalno. Ta maglovita cesta je dosta teška jer smo stalno u neizvjesnosti, a što je najgore samo vrijeme potvrđuje naše sumnje. I dok se tako vozimo maglovitom cestom, te istodobno čekamo sljedeći krug bacanja kocke, događaju nam se i dobre i loše stvari. Kad odjednom dođemo u slijepu ulicu, shvatimo da je naše putovanje gotovo. Tada se lagano okrenemo prema nazad i sve lijepo pogledamo. Kao prvo, vidimo da više nije maglovito. Drugo, vidimo sve one greške i sva pogrešna skretanja na semaforima. Treće, vidimo i sva ona dobra skretanja i odluke, te shvaćamo da naše putovanje ima smisla. Ljudi, oni koji još putuju, ili su tek počeli putovati trebaju samo gledati znakove na putu i slušati govor svoga srca. Tako ćemo znati koji je pravi put i lako savjetovati druge ljude na cesti.

- 12:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.12.2006., nedjelja

U očekivanju Božića Za mnoge ljude Božić je nešto posebno. Kad padne snijeg i sve je bijelo osjećamo neki poseban mir, a svijećice u prozorima što u tamnoj noći poskakuju, pobuđuju u nama veliku radost i sreću. No ljudi oko nas su stalno nervozni, stalno im se nekud žuri. Ljudi samo gledaju na sat, misle na pećenje kolača, kupovanje poklona, jelo, piće, misle na svoj novčanik koji svakog dana sve više gubi na težini. U kući je prava ludnica. Peru se prozori, vrata, pazi se na svaki detalj, sve sjaji i blista. Krpa i metla su u rukama svakog čovjeka, sve mora biti savršeno. A zašto? Za Božić? Božić ne traži toliku strku i zbrku, Božić traži mir. I stalno gledamo druge ljuude koji se žure i ne raduju se istinski zbog Božića, a ne shvaćamo da smo i mi oni. Da i mi smo među njima, samo što svaki čovjek ima dojam da se to ne događa u njemu, negu izvan njega. Stanimo ljudi! Prihvatimo činjenicu da smo i mi ti nemirni ljudi koje gledaju drugi i čude nam se. Istina je da što manje vremena imamo, više stvari možemo napraviti, ali ovo nije utrka s vremenom. Ovo je Božić. A Božić je........ma znate vi dobro što je zapravo Božić samo što ne želite reći.

- 17:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.