Topla ljetna noć.Zrak stoji poput tvrdoglavog dječaka koji odbija poči na nedeljnu misu.U dvorištu crni je mrak več odavno prekrio svaku naznaku svjetlosti.
Ipak kroz tamno okruženje te ljetne večeri neznatno se ocrtavao oblik osobe koja se posve trudila uklopiti u bezizražajnost.
Nije se mogao opustiti,nikako.Pokušavao je na sve načine.Glumio je hrabrost ali ga je izdalo prejako kucanje srca.Pokušavao je i glumiti bezbrižnost,kao da mu je svejedno kako se sve završi,ali znoj na licu i potpuna usredotočenost na taj maleni uređaj u ruci otkrivale su nervoznu stvarnost.
Tisuću je puta vježbao savršenu poruku,onu koja če nju zadiviti,koja če nju natjerati da mu pruži priliku.
Nije ju vidio dugo,ko zna di je bila.Gotovo ju je zaboravio,ali kada je nakon mnogih mjeseci ponovno ugledao njezinu dugačku posve smeđu kosu,kad je ugledao njezino skladno tijelo i njezine oči,sve mu se vratilo.Sva ljubav je još bila u njemu,samo ju je on potiskivao.
No nije mogao zaboraviti,jer nju je volio,a takvu se osobu ne zaboravlja.
Sramežljivost i pretjerana vlastita ironija učinila je gotovo nemoguč njegov san,nju.
Ali tko zna,vrjedi pokušati.Sada je to napokon shvatio.
Nije se želio mučiti pitanjima šta bi se desilo,da je bio hrabriji.Volio je
završnost,pripadnost.
Na ladonji sova boje snijega tiho je promatrala neobičnog mladića dubokim prozirnim očima,pogledom koji se ponavljao.
Zvijezde su bile tu,kao i mnogo puta ranije.
Napokon je napisao poruku,onako kako mu se na trenutak učinilo da je najbolje.Krv mu se penjala u žile.
Nabrzinu i hrabro pošalje poruku onoj koju je volio.
Sekunde koje su kasnije lagano tekle,ozračavale su beskonačnost,a tuga se polako,kao plima,došuljala u njegovo tijelo.
A onda je nešto zazvonilo.
Zvijezde su sada ljepše sjale,a bijela je sova odletjela zadovoljno mašuči nebeskim krilima.

Kiša,jesen,zima sve su bliže......meni mnogo draži od ljeta....a neam pojma zašto....završio sam sa poslom...poprilčno ga skrativši jer nisam više izdržao takvu muku....
Eto hvala na svim iskrenim komentarima i ja jedva čekam da nešto novo stavim na blog.....
"odoh sada u svijet vila,
bježim iz svijeta gdje svatko progovara"

Za trenutak svjetlost joj je suzila oči.Morala ih je zatvoriti.
Kada ih je nedugo zatim instinktivno otvorila ugledala je čudesan prizor na obronku ispred sebe.
Vuk potpuno bijeloga krzna jurišao je prema mjestu od kuda su se začuli oni zastrašujući glasovi.
Bijeli je vuk razbijao tamu svakim svojim pokretom.
Unatoč prirodnome nedostatku svijetla,te noći u šumi,vrlo se lako raspoznavalo njegovo kretanje,kao da je on sam bio izvor te čudne svjetlosti.
Nečiji krici uništavali su šumsku tišinu.A tada su potpuno iznenada prestali.
Biserno bijeli vuk joj se približavao.Gledao ju je sa nekom čudnom odlučnošču u pogledu.Zabrinutome pogledu.
Duboke oči sastojale su mu se od čudnih zjenica.Bile su nekakve tamno plave boje,a ne uobičajeno crne,okružene plavakastim očima koje su bez treptaja gledale u nju.
Nesvjesno,pomaknula je usne,izgovorivši bezglasno hvala,na što je vuk nagnuo glavu,naklonio se,ili se tako barem činilo,jer u mraku oči su uvijek velike,često gledaju ono što moraju.
Nije stigla ni trepnuti,a opet je bila sama,posve sama djevojka u nekoj staroj šumi.
Prestala je krvariti,ali glava ju je još više zaboljela.
Kratka majca na njezinom se umornome tijelu več osušila od znoja,dok je cipelice izgubila negdje u paničnome bijegu iza kolibe.
"što se to događa,tko su ta bića,gdje se nalazim" počela je razmišljati.
A dok je povezivala događaje strah joj je ponovno počeo rasti.
Tražila je i najmanji znak optimizma,ali nije ga pronašla koliko god se trudila.Krenula je dalje,negdje prema sjeveru,barem je tako zaključila po osječaju,po ničem drugom.
Kretala se tako polako,zastajkivajući tu i tamo da predahne,nekoliko sati.
Jednoličnost šume prekinulo je ogromno stablo na kojeg je naišla.
Nije prepoznala vrstu.
Krasili su ga crveni cvjetovi plavih pupoljka,dok je lišče bilo čudno tamno zelene boje,oblika poput slova j okrenutog naopako.
Hladnoća je još malo zaoštrila i ona se odlučila odmoriti u podnožju velikog stabla.
Zatvorila je oči i ugledala bijeloga vuka kako juriša,a onda i svoju malenu kuću na čijoj je klupici u dvorištu netko sjedio.
Pomaknula se bliže i ugledala njega.
Osmijeh joj se razvukao licem,te ona krene prema njemu.
U dubini šume okružena tišinom i hladnom noći,ubrzo je zaspala,
mirno i tiho.


.......................
Ovo je zadnji dio za blog (produljena verzija je predugačka).
Hvala puno za komentare(inače ja sam tip :o) ,a knjigu več dosta imam u planu,čak sam i započeo ju pisati)....uživajte
Pozdrav

A onda su stala.Vrata su se tek napola otvorila.Mrtvačka tišina potrajala je tek neznatnu,ali dugačku sekundu.Tad ju je razbila naivnost pogleda.Iza vrata pojavila se pomalo nezgrapno posve crna velika mačka.
Ona je odahnula.
U znatiželji prišla je vratima,a onda primjeti da mačka nema desnog oka,zapravo nije se to moglo opisati.
Veliki,kao nožem razrezani trag protezao se od čeljusti pa sve do biserno plavog oka koje je žmirilo,ili se tako barem činilo.
Zadrhtala je neobjašnjivo,jer mačje oči koje je gledale trebale su uzrokovati samo uzdahe savršenosti.Onda se sjetila onog nečeg,onoga neobjašnjivoga,onog što je ostalo iza nje,te pojuri prema kolibi.
Mačka koja je sve to promatrala mirno i čudno,nakostrješi se i bijesno skoči na djevojčino rame,promašivši vrat zbog nedostatka odskoka.
Kanđe su joj se zabile duboko u rame.
Bolnim pokretom desne ruke odbacila je mačku,ili što god to bilo,
daleko od sebe,vjerojatno je usmrtivši.
Krv joj je lagano kapala po hrastovom lišču.Gubila je svijest,ipak
borila se.Sunce je zalazilo,a na obzorju su se sramežljivo pojavili prvi znaci udaljenih zvijezda.Sve je bilo tako mračno.
Tako je ostala stajati nepomično sat,dva,nije znala.Stajala je neznajući
gdje je,što da napravi.Počela se osvrtati po okolini.
U grmlju negdje odozada,sa desne starne kolibe nešto se micalo.
Nije vidjela što,bilo je premračno.
Dohvatila je neki kamen i bacila ga u smjeru tog šuškanja koje joj je ledilo krv u žilama.
Sada se sa suprotne strane nešto pomaknulo.Nešto jako maleno.
Ono sa desne strane se približavalo.Potpuno izbezumljena počela je geldati naizmjenično lijevo-desno bez razmišljanja.
Ukipila se na mjestu.Bila je umorna,ranjena,iscrpljena.
Suknja koju je nosila odavno je izgubila svoju bijelu boju,a več je i bila pokidana na nekoliko mjesta.U mraku njezinu se crnu kosu nije ni primjetilo,ali oči prodorne plavo-zelene boje širile su tupi pogled straha i izgubljenosti.
Začuo s ezvuk poput zamahivanja,a onda je onaj isti kamen,koji je ohrabrujući se bacila u daljinu,sada nezamislivo brže doletio i okrznuvši joj kosu tek za nekoliko centimetara razbio granu hrasta puno dalje od mjesta na kojemu je ukočeno stajala.
Napokon se pribrala.Užas ju je ispunio.
Prvo se nesvjesno polako povlačila,a onda shvativši bezizglednost situacije mahnito trčeći zaputila što dalje od svega.
Oblaci su malo zaklonili polumjesec koji se tek neznatno primječivao.
Hladni zrak strujao je stazama stare šume.
Usporila je.Praktički je cijelo vrijeme više brzo šepala nego hodala da bi se sada potpuno prepustila sporome ritmu.Znoj joj se slijevao niz blijedo lice.
Gledala je dva stabla kako postaju jedno,pa tri,pa..
Onda se srušila.Zavrtilo joj se od užasa pred očima.mrak ju je posvuda okruživao.
Ukočeno je ležala i gledala na čistinu livade.Sada više nije bilo dvojbe.
Nešto joj se približavalo,lagano.Nekavi glasovi,čudni nerazumljivi.
A onda je nešto zabljesnulo.

Strah joj se lijevao nezaustavljivo u kosti.Svaki dio njezina tijela disao je u bezrazumnoj napetosti.Pokušala se smiriti,razbiti napetost,al onda se nebo zamračilo.
"još mi samo fali prokleta pomračina sunca" ljutito je prigovarala samoj sebi,jer u dubini šume,poprilično daleko,od bilo čega nitko ju nije ni mogao saslušati.
Onaj smiješni zeleni autobus je opet zakasnio,a ona ovaj put nije mogla čekati.Htjela ga je vidjeti.Ne dešava se često da vam priđe,hrabro i zavodljivo,netko koga več poduže vrijeme potajno gledate.
Ipak,njoj se sreća osmjehnula.No,ne zadugo.
Bilo je glupo,sada je shvatila,tražiti prečicu kroz tu prokletu šumu,a još ni noć nije bila tako daleko.
Hodala je ona tako,nepromišljeno i zaljubljeno več podosta vremena.
Trebala je odavno ugledati barem nekakv znak moderne tehnologije,a ne stalno ta dosadna visoka stabla čiju vrijednost ionako nije shvačala.Ali odbijala je priznati da se izgubila,odbijala se zaustaviti,iako se maska bezstraha,koju je često nosila,potpuno izgubila ostavši daleko iza nje.
Došla je do malene uzbrdice.Odlučila se popesti,jer i dalje nije namjeravala skrenuti sa puta za kojeg je držala da je siguran.
Vjetar je dobio na snazi,te je počeo jače raznositi lišče koje je letjelo posvuda ne prestavši ispuštati onaj šuštajuči zvuk straha.
Nešto se začulo.Prejako da bi bilo prirodno.
Naglo se okrenula.Prenaglo da bi zadržala ravnotežu.Pala je nečujno ali bolno.Glava joj se zamutila.Imala je nešto na sebi,nešto neopipljivo.A onda je osjetila poglede,tisuće njih,u mraku.
Tračala je panično,ni ne primjetivši da koljeno ozbiljno krvari.
Nekakvo čudno šuštanje,pomaci. "Možda glasovi.Ne,nije to,nemože biti" u sebi je ohrabrujuči se stalno izmišljala različita utješna objašnjenja.
No počela ih je gubiti.
Iznad sebe zaprepašteno je spazila nekoliko obrisa kako se vučjom brzinom kreču kroz granje stabala.
Srce joj je zakucalo prebrzo da ga uopče primjeti.Pluća su joj se stisnula.Nije mogla više.
Nepazivši zaletjela se u bodljikavo grmlje.
A onda svijetlo.
"Ne,nije svijetlo" shvatila je.Sunce se pomalo vratilo,te se sada njegova svjetlost odbijala od nekakvog stakla.Ugledala je neobičnu drvenu kolibu na proplanku nekoliko koraka ispred sebe.
Olakšanje i užas,strah i začudnost mješali su se dok je pokušla povezati stvari koje su joj oči prikazivale.
Zakoračila je na prvu stepenicu,staru škripavu stepenicu.
Užasna buka je uslijedila.Zjenice su joj se raširile.
Trenutak kasnije nestalo je boje u njezinome licu.
Polako,vrlo polako vrata kolibe počela su se otvarati.