Strah joj se lijevao nezaustavljivo u kosti.Svaki dio njezina tijela disao je u bezrazumnoj napetosti.Pokušala se smiriti,razbiti napetost,al onda se nebo zamračilo.
"još mi samo fali prokleta pomračina sunca" ljutito je prigovarala samoj sebi,jer u dubini šume,poprilično daleko,od bilo čega nitko ju nije ni mogao saslušati.
Onaj smiješni zeleni autobus je opet zakasnio,a ona ovaj put nije mogla čekati.Htjela ga je vidjeti.Ne dešava se često da vam priđe,hrabro i zavodljivo,netko koga več poduže vrijeme potajno gledate.
Ipak,njoj se sreća osmjehnula.No,ne zadugo.
Bilo je glupo,sada je shvatila,tražiti prečicu kroz tu prokletu šumu,a još ni noć nije bila tako daleko.
Hodala je ona tako,nepromišljeno i zaljubljeno več podosta vremena.
Trebala je odavno ugledati barem nekakv znak moderne tehnologije,a ne stalno ta dosadna visoka stabla čiju vrijednost ionako nije shvačala.Ali odbijala je priznati da se izgubila,odbijala se zaustaviti,iako se maska bezstraha,koju je često nosila,potpuno izgubila ostavši daleko iza nje.
Došla je do malene uzbrdice.Odlučila se popesti,jer i dalje nije namjeravala skrenuti sa puta za kojeg je držala da je siguran.
Vjetar je dobio na snazi,te je počeo jače raznositi lišče koje je letjelo posvuda ne prestavši ispuštati onaj šuštajuči zvuk straha.
Nešto se začulo.Prejako da bi bilo prirodno.
Naglo se okrenula.Prenaglo da bi zadržala ravnotežu.Pala je nečujno ali bolno.Glava joj se zamutila.Imala je nešto na sebi,nešto neopipljivo.A onda je osjetila poglede,tisuće njih,u mraku.
Tračala je panično,ni ne primjetivši da koljeno ozbiljno krvari.
Nekakvo čudno šuštanje,pomaci. "Možda glasovi.Ne,nije to,nemože biti" u sebi je ohrabrujuči se stalno izmišljala različita utješna objašnjenja.
No počela ih je gubiti.
Iznad sebe zaprepašteno je spazila nekoliko obrisa kako se vučjom brzinom kreču kroz granje stabala.
Srce joj je zakucalo prebrzo da ga uopče primjeti.Pluća su joj se stisnula.Nije mogla više.
Nepazivši zaletjela se u bodljikavo grmlje.
A onda svijetlo.
"Ne,nije svijetlo" shvatila je.Sunce se pomalo vratilo,te se sada njegova svjetlost odbijala od nekakvog stakla.Ugledala je neobičnu drvenu kolibu na proplanku nekoliko koraka ispred sebe.
Olakšanje i užas,strah i začudnost mješali su se dok je pokušla povezati stvari koje su joj oči prikazivale.
Zakoračila je na prvu stepenicu,staru škripavu stepenicu.
Užasna buka je uslijedila.Zjenice su joj se raširile.
Trenutak kasnije nestalo je boje u njezinome licu.
Polako,vrlo polako vrata kolibe počela su se otvarati.