Topla ljetna noć.Zrak stoji poput tvrdoglavog dječaka koji odbija poči na nedeljnu misu.U dvorištu crni je mrak več odavno prekrio svaku naznaku svjetlosti.
Ipak kroz tamno okruženje te ljetne večeri neznatno se ocrtavao oblik osobe koja se posve trudila uklopiti u bezizražajnost.
Nije se mogao opustiti,nikako.Pokušavao je na sve načine.Glumio je hrabrost ali ga je izdalo prejako kucanje srca.Pokušavao je i glumiti bezbrižnost,kao da mu je svejedno kako se sve završi,ali znoj na licu i potpuna usredotočenost na taj maleni uređaj u ruci otkrivale su nervoznu stvarnost.
Tisuću je puta vježbao savršenu poruku,onu koja če nju zadiviti,koja če nju natjerati da mu pruži priliku.
Nije ju vidio dugo,ko zna di je bila.Gotovo ju je zaboravio,ali kada je nakon mnogih mjeseci ponovno ugledao njezinu dugačku posve smeđu kosu,kad je ugledao njezino skladno tijelo i njezine oči,sve mu se vratilo.Sva ljubav je još bila u njemu,samo ju je on potiskivao.
No nije mogao zaboraviti,jer nju je volio,a takvu se osobu ne zaboravlja.
Sramežljivost i pretjerana vlastita ironija učinila je gotovo nemoguč njegov san,nju.
Ali tko zna,vrjedi pokušati.Sada je to napokon shvatio.
Nije se želio mučiti pitanjima šta bi se desilo,da je bio hrabriji.Volio je
završnost,pripadnost.
Na ladonji sova boje snijega tiho je promatrala neobičnog mladića dubokim prozirnim očima,pogledom koji se ponavljao.
Zvijezde su bile tu,kao i mnogo puta ranije.
Napokon je napisao poruku,onako kako mu se na trenutak učinilo da je najbolje.Krv mu se penjala u žile.
Nabrzinu i hrabro pošalje poruku onoj koju je volio.
Sekunde koje su kasnije lagano tekle,ozračavale su beskonačnost,a tuga se polako,kao plima,došuljala u njegovo tijelo.
A onda je nešto zazvonilo.
Zvijezde su sada ljepše sjale,a bijela je sova odletjela zadovoljno mašuči nebeskim krilima.
Post je objavljen 27.07.2005. u 10:19 sati.